Marketing
Vanjski oblik pobožnosti - 329. dan Pavlove godine
Navodeći karakteristike i grijehe ljudi u vrijeme drugog Kristovog dolaska, Pavao piše i slijedeće:
"Oni će sačuvati vanjski oblik pobožnosti
iako su se odrekli njezine sile. "
(2 Tim 3,5)iako su se odrekli njezine sile. "
Ta me je rečenica i njeno značenje nekako posebno zainteresirala.
Koliko danas ima "vanjske pobožnosti", koja se odrekla njezine sile tj. Boga, i koja prema tome i nije pobožnost nego samo obavljanje nekih naučenih rituala? Ima li ta "pobožnost" nekakvog učinka?
I u Pavlovo doba bilo je "vjernika" kao i danas, koji to ustvari više nisu. Oni su sačuvati vanjski oblik pobožnosti, poput Židova Isusovog doba, ali srce im je daleko od Boga. Štuju ga samo ustima. Odlaze na hodočašća, crkvene svečanosti, pjevanje u crkvi, daju doprinose, izjašnjavaju se kao kršćani, a u onom drugom dijelu života, koji se ne vidi izvana, sasvim drugačija slika: kad se zatvore crkvena vrata onda nastupa moje carstvo u kojem nema mjesta za Boga. U crkvi sam svima davala ruku i osmijeh, a kod kuće ne razgovaram ni sa svojim mužem. Izmolila sam sve četiri krunice, ali za razgovor sa svojim ostarjelim ocem nemam živaca. Tu vladaju sasvim drugačija pravila.
Ta "vanjska pobožnost", o kojoj govori i sv. Pavao, samo je jedan igrokaz, u kojem su vjernici zapravo glumci.
Nešto glume, ali to nije njihov život. Mislim da danas ima puno takve "pobožnosti" koja prestaje kad se napusti crkveno dvorište.
Međutim, i vanjska pobožnost je jako dobra i potrebna, ako nije gluma i ako izvire iz pobožnog srca.
Međutim, doći će čas kad će svi glumci morati skinuti maske i svi ćemo se pokazati pred svima onakvima kakvi jesmo. Bolje bi bilo da već sad skinemo maske i zdušno poradimo na iskrenom odnosu s Bogom i bližnjima.
Post je objavljen 23.05.2009. u 23:01 sati.