Na ovom putu, da bi se prispjelo k cilju, treba uvijek hodati, to jest neprestano se kretati odričući se želja ne hraneći ih; pa ako ih se ne uspije suzbiti, uzalud je nadati se da će se doći do cilja. Kao što se drvo ne preobrazuje u oganj ako manjka samo jedan stupanj topline koja se traži za paljenje, tako se ni duša ne preobrazuje savršeno u Boga zbog samo jedne nesavršenosti koju bi imala, ma bila i manja od koje svojevoljne požude. Jer, kako će se kasnije reći u noći vjere, duša ima samo jednu volju, pa ako se ona osjećajem prilijepi kojoj stvari, nije više slobodna, sama i čista, kakva je potrebna da bude radi božanske preobrazbe.
O svemu što je dosad rečeno imamo sliku u knjizi o Sucima, gdje se pripovijeda da je Gospodinov Anđeo pošao javiti sinovima Izraelovim da će se pošto ovi nisu pobili sav neprijateljski narod kako im je naredio Gospodin, nego pače s njima sklopili savez, posve opravdano neprijatelji nastaniti posred izabranog naroda da mu budu na zamku i na propast (usp. Suci 2,11-15). Upravo tako Bog čini s nekim dušama: On ih je istrgao iz opasnosti svijeta, dao im je milost da potuku divove, to jest svoje grijehe; izbavio ih je iz mnoštva neprijatelja, to jest iz opasnih prigoda svijeta — samo zato da slobodnije uđu u obećanu zemlju božanskog sjedinjenja — a one, uza sve to, sklapajući prijateljstvo i savez s neprijateljskim malovrijednim narodom požuda, nisu se pobrinule da ga pogube, i stoga se je naš Gospodin rasrdio i dopustio da padnu iz zla u gore zlo od strane svojih požuda.
I u knjizi Jošuinoj nalazimo sličnu izražajnu sliku prikladnu za našu svrhu. Kad se je izabrani narod spremao da zauzme obećanu zemlju, Bog je naredio da u gradu Jerihonu pobiju sve u njemu, ljude i žene, starce i djecu i sve životinje, tako da ne ostane ništa živo, te da ne bi što uzeli ili zaželjeli od neprijateljskog plijena (usp. Jš 6,17-18). Iz toga moramo razumjeti da za ulazak u božansko sjedinjenje treba da umru sve osjećajne sklonosti koje žive u duši, malobrojne ili mnogobrojne, malene ili velike, te da se duša mora od njih udaljiti kao ona koja nije za njih niti su one za nju. To nas uči i sveti Pavao, pišući Korinćanima ovako: Ovo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko. Odsele i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer - prolazi obličje ovoga svijeta (1 Kor 7,29-31). Sve ovo Apostol kazuje, da nas pouči kako duša treba da bude odijeljena od svih stvari, da može ići k Bogu.
Sv. Ivan od Križa, "Uspon na goru Karmel"
Post je objavljen 24.05.2009. u 06:30 sati.