Da se produbi i bolje razumije što je rečeno, bit će dobro ovdje objasniti kako požude proizvode u duši dvije glavne štete: jedna je što dušu lišavaju duha Božjega, a druga što je umaraju, muče, potamnjuju, kaljaju i oslabljuju, prema riječima Jeremije:
Jer dva zla narod moj učini:
ostavi mene,
Izvor vode žive,
te iskopa sebi kladence,
kladence ispucane
što vode držati ne mogu. (Jer 2,13)
Oba ova zla, to jest zlo zbog gubitka i pozitivno zlo, imaju uzrok u istom neurednom činu požude. Ponajprije, govoreći o zlu gubitka, samim tim što se duša osjećajem priljubljuje za koju stvar koja spada pod ime stvorenja, koliko je jači osjećaj toliko je manja njezina sposobnost za Boga: jer se ljubav prema Bogu i ljubav prema stvorenju protive jedna drugoj, i te dvije protivnosti, prema filozofima kako smo rekli u četvrtom poglavlju, ne mogu stajati skupa u istom subjektu. Osjećaj prema Bogu i osjećaj prema stvorenju protivni su i ne podnose se u istoj volji. I zaista, što ima zajedničko stvorenje sa Stvoriteljem, osjetno s duhovnim, vidljivo s nevidljivim, vremenito s vječnim, jednostavna i duhovna hrana sa čisto osjetnom hranom, Kristova lišenost s privrženošću uz bilo koju stvar?
Međutim, kao što u naravnom redu ne može nastati neki nov oblik a da se prije u tom subjektu ne poništi prijašnji protivan, koji priječi novom zbog protivnosti koja postoji među njima; tako, dok je duša podložna duhu sjetilnosti, ne može u nju ući čist i duhovan duh. Stoga naš Božanski Spasitelj kaže kod sv. Mateja: Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima. (Mt 15,26) I na drugom mjestu: Ne dajte svetinje psima. (Mt 7,6) Ovdje naš Gospodin zove djecom Božjom one koji su, odričući se svih težnji prema stvorovima, pripravni da prime duha Božjega; a s psima uspoređuje one koji žele zadovoljiti svoje požude u stvorenim stvarima. Djeci je dopušteno blagovati sa svojim Ocem za istim stolom i uzimati iz iste zdjele, to jest nasititi se od njegova duha, a psići se moraju zadovoljiti s mrvicama što padaju sa stola.
Sva stvorenja su, tako reći, mrvice koje padaju sa stola Božjega: te se dobro nazivaju psima koji se pasu stvorovima. Njima se uskraćuje kruh djece, jer neće da se uzdignu od mrvica na stol nestvorenog duha svoga Oca. Stoga s pravom lutaju naokolo uvijek gladni kao psi, jer mrvice, mjesto da ih zasite, još im više pobuđuju glad. Govoreći o takvima David kaže ovako:
Uvečer se vraćaju, reže poput pasa
i trče po gradu.
Lutaju okolo tražeći hranu:
i nenasićeni zavijaju. (Ps 58,15-16; prema Vulgati)
Upravo je, naime, svojstvo onoga koji udovoljava požudama da je uvijek nezadovoljan i nemiran, kao onaj koji je gladan. I zaista, kako uopće može ići skupa glad što je pobuđuju stvorenja i čudesna zasićenost što je duh Božji proizvodi? Po već spomenutom zakonu o protivnostima, ne može ući u dušu nestvorena zasićenost, ako prije nije otjerana stvorena glad požuda, jer, kako rekosmo, ne mogu dvije protivnosti stajati skupa u jednom subjektu, a to su u ovom slučaju zasićenost i glad.
Iz rečenoga će se vidjeti kako Bog čini više čisteći dušu od ovih protivnosti negoli da je stvara iz ništa, jer mu protivni osjećaji i požude daju više otpora negoli ništa, pošto ništa ne pruža otpora. I neka ovo bude dosta o prvoj glavnoj šteti što je požude nanose duši, koja se sastoji u protivljenju Božjemu duhu, jer smo o tome već mnogo govorili.
Sad prijeđimo na govor o drugoj šteti, koja može biti raznih vrsti ukoliko požude dušu zamaraju, muče, potamnjuju, kaljaju i oslabljuju. O ovih pet učinaka govorit ćemo posebno.
Sv. Ivan od Križa, "Uspon na goru Karmel"
Post je objavljen 22.05.2009. u 08:00 sati.