Smiješnog li lica što pleše i pjeva,
a tuzi se potajno nada!
Dražesnog osmjeha u prepunoj ulici
posivjelih lica,
i osmjeh mu ne pada!
U lagane tonove proljetne kiše
traži tugu kraj sjetnoga stabla.
A ljubavne stihove trava mu plete,
i tada mu hirovito suze
niz obraze polete!
Ljubav, kad srce i duša u jedno
se spoje,postaje ista kao
nevina suza, čista.
Ipak, još tražiti je tugu i dalje stao,
kraj drveta sjetnog,
malko zakrivljenog,
to čudnovato nasmiješeno lice!
Post je objavljen 20.05.2009. u 20:59 sati.