Si je ime čovjeka sa kojim sam proveo to ljeto, a i prezivao se Si.
To neobično ime i prezime ukazivalo je svima da se rad o blago rečeno neobičnoj osobi. Puno toga me je naučio taj neobični gospodin Si Si ….
Moram ovdje naglasiti da je Si Si pjevao poput slavuja, u što sam se više puta uvjerio tog nezaboravnog ljeta na otoku Cresu. Svirao je Si i gitaru. Pjesme su bile njegove. Za samo sat vremena u luci zaradili smo dovoljno novaca za veliku gajbu sočnih bresaka.
Jednog jutra Si me probudio, želio je postaviti šator pokraj mog, jer mu je smještaj u gradu bio neadekvatan. Čudio sam se odakle mu šator, no zamijetio sam da nema gitare. Akustična gitara kojom se služio nije bila vrhunske kvalitete, ali je vrijedila najmanje deset puta više od šatora za koji ju je trampio. Nakon dva nezaboravna dana Si je spavao na zemlji pored mog šatora, a na nogama je imao kožne isusovke za koje dao šator jednom momku iz Zagreba. Te kožne japanke su vrijedile najmanje deset puta manje od šatora za koji ih je trampio. Pitao sam ga zašto je sad zamijenio šator za japanke ? Odgovorio mi je uz smiješak da često pješke iz kampa idemo u grad, put nije kratak, pješačke staze nisu baš na nivou, i reče kako mu japanke čuvaju tabane, a kako je ljeto vrlo toplo najčešće je ionako spavao pokraj šatora u hladu masline. Tako da mu šator ustvari nije niti bio potreban. Nisu prošla ni dva dana, na putu do grada, susreo sam svog SI SI-a kako se vrača sa tržnice, sa dvije goleme lubenice u rukama, ali bos !? Odustao sam od odlaska u grad i pomogao mu nositi do naše plaže te dvije zaista glomazne zrele lubenice. Rekao mi je da ih je trampio za japanke sa nekim mještaninom, jer su mu se te njegove kožne japanke jako dopale. Lubenice su bile velike, teške i zrele, ali su vrijedile najmanje deset puta manje od japanki za koje ih je trampio. Nije mi bilo jasno, pa sam ga molio za objašnjenje nakon što smo slistili jednu lubenicu. Ja bi (da mi je ponudio) mu otkupio onu gitaru sa početka priče za toliko love da bi za nju bez problema mogao kupiti šator, japanke, a ostalo bi mu još za nekoliko lubenica.
Gledaj Joda to što govoriš je logika tržišta, a ovo što ja radim je pitanje života i smrti. Da bi preživio morao sam u tom trenutku posegnuti za šatorom, gitara nije ništa vrijedila kako bi izbjegao smrt.
Zato sam nabavio šator, jer sam to morao učiniti. Nakon dva dana glavu su mi sačuvale one smiješne japanke, a za ove lubenice sam dobio pravovremenu informaciju kako ih moram pojesti, jer ako ih ne konzumiram tu i sada, ne piše mi se dobro …..
Nije tu bilo nikakve trgovine …. to što je tebi to sve izgledalo poput loše trgovine je jednostavno bila borba za život. Toga mnogi nisu svjesni, i kroz život prolaze tako da rade ono što su ih naučili, a ne ono što moraju , i ne slušaju svoje tijelo koje im stalno šalje poruke koje nažalost nema tko da primi. Zamisli samo da dođe trenutak odluke, kad trebaš otići sa ovog svijeta, a poslana ti pravovremeno jasna poruka, a koja jasno kaže da to jedino može odgoditi jedna mala kutija šibica koju moraš u tom trenutku imati u ruci, a ti u džepu od hlača imaš zlatni upaljač ….
Dugo godina nakon tog susreta pamtim SI SI-a i naše zajedničko ljeto …. posebno mi se vrati u misli kad se sretnem sa dijagnozom karcinoma kod tolikog broja ljudi koji me okružuju.
Post je objavljen 20.05.2009. u 16:28 sati.