Ljudi lijepo žive ako su sretni. Ljudi su sretni ako su zadovoljni. Ljudi su zadovoljni ako im je savijest čista. Ljudima je savijest čista znaju istovremeno slušati govor srca i glas razuma.
Ljudi su previše ponosni i zbog toga su nestretni. Čovjek je najsretniji kad ima unutarnji mir. I za njega treba sve napraviti. Čemu potrošiti život u jadanju, plakanju i ljutnji koji nam toliko pritišću rane kad možemo napraviti pravu stvar. A za pravu stvar, nikad nije prekasno. Koliko nam je teško reći: „Oprosti“, „Bila je to moja greška“, „Učinit ću sve da bude kao prije“, „Ja te zbilja cijenim, poštujem i volim“... Toliko jednostavne riječi, a mi nemamo hrabrosti da ih izgovorimo. Da napokon bacimo taj teret sa srca, osjetimo olakšanje i budemo sretni. Jednostavno je. Zašto ljudi onda ne žele biti sretni? Pa to je san svakog čovjeka. Zašto ne bismo prihvatili nečiji oprost, ili ga sami zatražili, zaboravili činjenice iz prošlosti, dopustili da nas svemoguća ljubav i velikodušnost liječe, prešli preko zavisti, ponosa i inata.... i jednostavno bili sretni.
Ljudi su nesretni zbog gluposti. Ljudi si upropaštavaju život zbog gluposti.
Ne želim si dopustiti da mi život proleti u uzaludnim kajanjima zbog propuštenih prilika i učinjenih grešaka koje mogu ispraviti.
Post je objavljen 20.05.2009. u 16:03 sati.