Ali dušo, ti znaš bolje od toga...
Naravno da znam, mama. Zato i jesam ovakva. Hladna. Proračunata. Bezosjećajna. Višelična.
Ne volim kad mi netko govori da usporim. Bez obzira radilo se o cigaretama, čitanju, pričanju, pisanju ili nečemu desetome. Moj život je moj. Volim ga ovakvoga kakav jest. Živim ga na ovaj način jer mi tako odgovara, ne znači da je ispravno.
Iako je bilo tek 10 sati ujutro palila sam sedmu cigaretu i ispijala treću kavu. Jednom rukom sam čvrsto držala skripte a drugom nervozno tapkala po stolu. Osoba nasuprot mene me je gledala sa strahopoštovanjem ili nerazumijevanjem. Nikako ne mogu dokučiti. Bilo mi je svejedno.
A da malo usporiš?
Pitanje me je ošinulo poput hladnokrvnog udarca bičem. U očima sam prepoznala lažnu brigu za svoje zdravlje. To je zapravo samo ljubomora. Poklanjam joj jedva vidljiv ciničan osmijeh i nastavljam po starom. Gasi mi tada već jedanaestu cigaretu u potrazi za pažnjom.
Ne prihvaćam neodobravanje. Palim novu cigaretu, bacam novac na izrezbareni stol gradske varoši, dižem se i odlazim.
Prije ili kasnije ćeš puknuti!
Možda. Ali dok imam snage završavati stare bitke i započinjati nove to me nimalo ne zabrinjava.
Najmanji broj crnih traperica leluja oko mojih nogu, koščati zglobovi i ramena vire kroz majicu. Nabijam stare Ray Ban-ke i hodam ponosna na svoje nimalo ženstveno tijelo.
Bjelina moje kože proporcionalna je tami mojeg uma. Sunce je bespomoćno. Pigment je izgubljen, zajedno sa emocijama.
Post je objavljen 20.05.2009. u 15:21 sati.