Gubim se u neizgovorenim riječima, mraku u kojem sam sama sa sjenama...
Mrzim bit sama, čekati da napokon snove samo ne sanjam-nego da ih doživim!
Komplicirano-jednostavna?! Tako kažu!
Vjerojatno i imaju pravo na neki način, priznajem malo sam drukčija od drugih, na neki jeziv i čudan način.
Mrzim kad ne mogu pisat, jer to je za mene poput disanja...hm..sad sam nerazumljivo tužna, svoje priče pričam nevidljivim likovima, tugu djelim sa "starim prijateljem" jastukom.
Puno sam suza ostavila na njemu, čak mislim da je tuga jedino što imam u svojoj sobi, zanimljivo...
Sad se sjetih pjesme soba za tugu od Toše...pjesma koja se na prvi put čini kao hrpa neraspoređenih srceparajućih riječi...No, ipak ima u njoj nešto...nešto ima, to znam...
U ovim trenucima poželim je čuti, živa patetika... :S
Ali želim i osmijeh, iskreni osmijeh...Dugo ga nisam vidjela!
Sve je ovo nešto poput loše odglumljene predstave, scenarij je užas!
Scenarij koji živim cijeli život-jedno veliko sranje...ništa zanimljivo...tek par ružnih sjećanja...
Vratim li dane, sate-ništa posebno...Ništa što bi me moglo vratiti u trak života.
Sve je postalo duga, jednosmjerna ulica prepuna nekij "nepoznatih" poznanika...
Ne razumijem kad je sve postalo tako monolitno i jednolično, kad sam dopustila da postanem ovakva?!
Splet odvratnih okolnosti i bolnih događaja je sretnu mene pretvorio u nekog od koga se traži da nabaci osmijeh na lice!
Lice u kojem sad možeš vidjeti jedino pesimizam. :S
Napišem, pa pošaram...nisam sigurna znam li odabrati prave riječi kojima bi opisala sebe sad...
Kako me X slomi za sekundu...
Tko bi rekao da sam ustvari bila tako blizu mjesta događanja-slamanja mene i rušenja samopouzdanja koje mi je već bilo nevjerojatno klimavo!!
Sjetih se sad i sata kad smo pričali o slobodi!
Što čovjeka sprječava da bude slobodan, i jel on to je?!
Tad sam napisala da je čovjek slobodan, misleći na to kako ga nitko ne posjeduje, ali da na neki način sam sebi oduzima tu slobodu zatvarajući se u pakao droge, alkohola, cigareta, kocke...odavajući se porocima...I da, biti slobodan zapravo znači živjeti, disati, činiti pogreške ali i uspjeti u nečemu!!
Ne mogu se sjetit ničega u čemu sam uspješna, :S strašnoo...
Loše stvari su utjecale na to, a najviše ja sama...
Malo biće koje se nije snašlo u ovom velikom svijetu, jedinka sa nekom niš posebnom životnom pričom.
I sad se pitam kako zaslužiti sreću?!!? Merlin kaže "...nije sreća para puna vreća...!" Jel laže sebe ili nas, ili ipak je tako?!
Pa kako da znam kad svaki put kad mislim da je napokon došla i do mene, on mi svojim postupkom ubije misao, kao da mi opali šamarčinu...
Voljela bi znati postati imuna na sve ovo! Znam da je smiješno, ali čini se mogućim...
Pa ipak sam ja na kraju svega ostala "jaka" cura, i nitko više ne zaslužuje moje suze...
Post je objavljen 20.05.2009. u 10:51 sati.