Marketing
ZAGORSKE STEZE NA BJELOLASICI
bijeli bun (Scopolia carniolica) koja spada u grupu ilirsko-balkanskih endema. Ime je dobila po talijanskom botaničaru Scopoliu, a „carniolica“ (=kranjska)od područja rasprostranjenja – dakle raste na karbonatima, točnije na područjima i tlima razvijenima povrh karbonatne podloge, ali na nešto vlažnijim, zasjenjenim staništima, uglavnom u svjetlim šumama, po rubu šume ili zasjenjenim pukotinama stijena u kojima ima nešto više nakupljene zemlje...
Kod nas je prilično česta, ima je po Žumberku, Samoborskom gorju, cijeli Gorski kotar, Velebit pa skroz dole do južnog Velebita..
sa svojom veličanstvenom brokatnom haljinicom od rubinskih latica zavređuje da ju istaknemo kao jednu od ljepota u kojima smo uživali ove nedjelje.
Okupili smo se u lijepom broju od čini mi se 30 ljubitelja prirode i nekako točno u 8,30 zarolali autobus prema Bjelolasici. Naumili smo preko Mrkoplja do Matić poljane na kotačima a zatim dalje najprirodnijim načinom čovjekova kretanja – pješačenjem do pl. doma Jančarica, uz Vrbovsku poljanu i preko sedla na vrh Bjelolasice. Ručak smo namjeravali upriličiti kod pl. skloništa “Jakob Mihelčić“ a onda opet povratak preko Vrbovske poljana do autobusića – i naravno, za finiš hladno pivce u planinarskom domu u Tuku. Planirano vrijeme hodanja: cca 4,5 do 5,5 sati. Tako je inače i bilo: pješački start upriličili smo u 11,30 a vratili se do svog ugodno ohlađenog busa negdje oko 16,30. Bila je to prava procjena našeg ljubaznog vodiča Krune koji inače nije Kruno ( nego Stjepan ), i koji se druži s Darkom koji nije Darko i koji zajedno s njim brine o nama ovcama danas.
Matić poljanu smo projurili u autobusu jer nas ta tri kilometra roštiljanja na suncu uopće nisu privlačila - iako je u travi procvalo prvo šareno cvijeće kojega bi bilo zanimljivo uslikati izbliza, nisam tugovala jer sam znala da nas čeka puno lijepih stvari u razgledavanju kojih ćemo uživati.
Krenuli smo u 11,30 –Sreća da je veći dio puta prolazio kroz prekrasnu hladovinu svježe prolistale šume, tako da je blaga sjena stalno počivala na hrabro razgoličenim planinarima (no, na dijelu puta nismo mogli izbjeći sunčeko - ono je jarkim sjajem bliještilo i mi jadni koji nismo bili na Visu isticali smo se izrazito sirnom bojom.)
Taj povremeni kratki odsjaj, (a u ovom slikovnom prilogu to je porculanska put nogu mog dragog prijatelja Fritza ) tjerao me je na naporno škiljenje i sad shvaćam da je to uzrokovalo umor mojih očiju koji sam osjećala na kraju pješačenja...
Pola sata smo ipak gazili makadam koji nam je izmamio znoj na junačka čela, pa smo onda u hladovini zelenila lakše brisali mokre obraščiće...
Zeleno, što volim zeleno. Zelene planine, zelene doline, zelen vjetar što hladi i suši orošeno čelo ... U okrilju šumskog zelenila zaboravljam na vrijeme ( ne mislim kako se svako jutro bjesomučno vrti cajger na vekerici ili kako neumitno teče biološka vura i zbraja dane i godine...)
ovo malo simpatično sklonište na Janjčarici pozvalo je Juliana da ga pozdravi otvaranjem vrata jer svaku kvaku treba s vremena na vrijeme dotaknuti
– stvarno moram smanjiti svoj indeks tjelesne mase ( pokazuje da mi je poželjna tjelesna težina samo pusta želja ) - zaklonila sam cijelu Viktoriju i ona se kao prava zagorka morala izboriti za svoje mjesto u slici
– Dragec je pozorno proučavao hrptić na koji smo morali doći ( činilo se daleko.. ) najviša planina Gorskog kotara sa svojih 1534 m, Bjelolasica je dobila ime upravo po tom bijelom hrptu na kojem se zimi presijava snijeg a ljeti se iznad šumskih padina sunčaju blještave kamene stijene.U prvom planu su pak Mirkec i Joža totalno nezainteresirani za ljepote planine koja nas spokojno čeka ( čini mi se da im okeca bježe prema mladim planinkama iz Umaga koje se odmaraju u susjednoj hladovini )
– kratki odmor bio je dovoljan da skupimo snagu za dalje – inače je nedjelja bila prekrasna, sunčana sa ponekim oblačićem i laganim vjetrićem koji nam je olakšavao hodanje. Meteorologija je čini mi se pogriješila najavljujući kišu – naša grupa nije bila jedina koja ne vjeruje prognostičarima - slika pokazuje gužvu na Janjčarici i naš susret sa planinarima iz Umaga
– lijepe žene oko cvijeća ( prvi cvijet koji je slikan tj. koji nas je pozvao na slikanje ono je malo plavo u pozadini -, a drugi je onaj desno kojega smo mi pozvale da se slika sa nama)- cestom prema Vrbovskoj poljani
– Idemo prema vrhu a u sklonište ćemo poslije – vodič mi se skriva
– opet beskrajna ljepota zelenila i jedna poštena strmina pred nama
Od dana kada smo naučili hodati automatski prebacujemo nogu ispred noge ne razmišljajući previše o tehnici malog ili velikog koraka, ali u trenutku napornog uspona, lica lagano orošena znojem, kad pred očima zatitra vručina a u pogledu zaigraju ptičice, vid se zamuti na pomisao kako do vrha ima još nekoliko puta po pet minuta – jer uvijek je odgovor još pet minuta – već sam jednom radila analizu planinarskog pitanja koliko još do vrha i vječnog odgovora još pet minuta i negdje davno zaključila da svaki vodič ima svoju crtu vremena koja se nikako ne podudara sa mojom...Zašto imam osjećaj da mi nedostaje zraka – da li je to možda zbog visine, cca 1500 m ?! ( pa nismo u Andama ili ne daj bože u Tibetu) – ili je moja forma u pitanju. U jutro sam se potrudila da u želudac ne natrpam težak obrok koji bi mi bio uteg kojeg moram vuči sa sobom uz brijeg, ali izgleda da ipak još imam višak nekih masnih naslaga koje su se lagano gomilale tijekom zime.
No, i žene koje nemaju neugodnih šlaufova moraju povremeno odmarati kod takvih pentranja
- Evo nas na vrhu. Ima još nekih goluždravih slika, ali me Pero zaplašio izjavom da se za objavljivanje takvih slika modelima mora dosta platiti pa sam odustala od ostvarenja želje da te svoje fotke podijelim sa širom javnosti.
– ali ovo su slike koje mogu u svijet - zadovoljni Fanika i Julijano i daleka brda iza njih
- i još jedno pobjednički zadovoljno lice: ipak i ja mogu na 1534 m, tak da svi znate! Čestitke Ivanu za lijepi uspjeh
(no, jasno, kad nema Davorke onda on veli ja nemrem...)
– idemo prema koti 1529 i baš smo veseli što nam je na vrhu bilo lijepo vrijeme i što smo mogli uživati u otkrivanju beskrajnih ljepota i što smo pogled mogli pustiti neograničeno u daljinu. Ja sam odlučila za svoje favorite odabrati stranu prema gordom Kleku, i onu drugu prema šumovitom Mlečikovom lugu i tajnovitim tornjevima Samarskih stijena.
Između Kule i kote 1529 ponudio nam je vodič da odigramo utakmicu na planinarskom nogometnom terenu, ali lopta je već odjurila u dolinu ( našli smo ju u Vrbovskoj poljani na povratku), pa smo morali odustati od te usputne aktivnosti
– 
Na toj isto ništa manje atraktivnoj točki ( 1529 m )odlučili su neki upriličiti ručak, a šta ja mogu što su slike tako svakakve... a oni zapravo papaju šunkicu i paradajzek iz kutije...a ne pipaju ništa nedozvoljeno...
- pl. sklonište “Jakob Mihelčić“
– uz ovu sliku ide pjesma veselog Ivana Peveca ( če glih su mu prije nekakvih 3 sata na usnama bile neke druge riječi... ). U najtežim trenucima Ivekova podrška i gorska služba spasavanja bio je Darko, no glavna poticajna gorska vila odmah je iza naranđaste majice u veselom crvenom šeširiću...)
– šestorica veličanstvenih – ne frkčite, znam ja brojiti, vidimo petoricu ali jedan je iza fotoaparata – dečki su stvorili svoju malu izdvojenu jedinicu koja je po izlasku sa traktorskog vlaka skrenula u šumicu i protrčala po nekim samo njima poznatim stazama za koje mi ostali više nismo imali snage
– sve pobjede treba proslaviti
– uz ovu sliku ide jedna prikladna pjesma, ali nemate pojma koja: ovo što Mirko drži vam je zapravo cvjetak
- četri ASA (stokilaša) i njihova tajnica Maša
– umjesto da na povratku svratimo u Ravnu Goru na štrudl od borovnica ili neku drugu goransku deliciju, dogovorili smo se da stanemo u Brod Moravicama i otpjevamo jednu pjesmu sa veseljacima planinarskog društva Vršak. Ponudili su nam grah, pivicu, gemišt i fantu, a mi njima otvorena zagorska srca.
– i putem do doma 
otpjevali smo sve nama najdraže pjesme i zaključili da smo još jednom uspješno realizirali dobro odabran pohod. Akumuliranu energiju trošiti ćemo u svakodnevnim aktivnostima i maštati o novom druženju u zelenilu.
Zeleno, što volim zeleno.
Zelen – vjetar. Zelen – grane...
...Lađu pustu na pučini,
a i konja u planini... DUBAKA58
Post je objavljen 17.05.2009. u 21:21 sati.