Od danas, Hrvatska je na svijetu jedina zemlja iz koje se na najviši vrh planeta Mount Everest (8850 m) popelo više žena nego muškaraca. Nakon Stipe Božića, točno u 09:40 sati po nepalskom vremenu (05:55 po hrvatskom) Darija i Iris Bostjančić istakle su hrvatsku zastavu na najvišu čvrstu točku Zemlje i u tom trenutku na njoj bila i najviša živa bića.
Taj izuzetno teški završni uspon počeo je sinoć nešto prije deset sati navečer s Južnog sedla (7920 m). Već nekoliko dana na njemu su se izmjenjivala najpoznatija penjačka imena pokušavajući krenuti prema vrhu, no od svih uspona se odustalo zbog jakog vjetra. Neki su se čak odlučili za riskantno 24-satno čekanje boljeg vremena na Južnom sedlu koje može nanjeti nepopravljive posljedice za ljudski organizam.
Jučer popodne sve je izgledalo da će se opet ponoviti. Cijeli dan puhao je snažan vjetar, no oko devet navečer brzina mu se smanjila na prihvatljivih 30 km/h s naznakama daljnjeg smanjenja tijekom noći. Više desetaka stranih penjača iz svjetske himalajske elite i isto toliko Sherpa odmah je krenulo na iscrpljujući uspon po jugoistočnom grebenu na kojem je iz snijega i leda trebalo čupati prije postavljena fiksna užeta, a na nekim mjestima postavljati i nova. U to društvo itekako rado su primljene Darija, Iris i naša trojica Sherpa – Lakhpa, Pemba i Nawang. Od šest pa do gotovo deset navečer Darija i Iris su se pripremale su za polazak kontrolirajući svaku sitnicu, jer na tim visinama svaka neoprezost u pripremi opreme može biti kobna. Po još dosta jakom vjetru krenule su na prvu dionicu do tzv. „Balkona“ na visini od 8400 m. Tamo su došle za nešto više od četiri sata, a to znači da su na visini iznad 8000 m savladavale više od 100 visinskih metara na sat što je fantastično brzo. Iako je na Južno sedlo došla bez pomoći umjetnog kisika iz boca, Darija se za daljnji put prema vrhu odlučila da ih ipak koristi, jer -37°C uz postojeći vjetar stvaralo je hladnoću oko -50°c i najvjerojatnije bi na usponu zadobila ozbiljne ozebline, ako ne i smrzotine. Umjetni kisik pomaže kod disanja na tim visinama, no važnija mu je funkcija da se njime stvara i toplina u organizmu.
Sljedećih pet i pol sati trebalo im je do Južnog vrha (8750 m), te još dva sata preko poznatog grebena i Hillaryeve stube do vrha. U tom dijelu uvijek nastaju zastoji, jer je teren penjački vrlo težak.
U Baznom logoru, naravno cijelu noć nismo spavali, radio stanica je bila stalno otvorena, a zahvaljujući Lani kojoj zbog njenih liječničkih intervencija nijedna ekspedicija više ništa ne smije odbiti, dobila je najjači radio na Logoru 2 te smo imali najkvalitetniju vezu i znali što se na planini događa.
Oko pola devet otišli smo na pola puta do Gorak Shepa odakle se vidi vršna piramida Mount Everesta i otkuda je moguća izravna veza našim walkie-talkie s vrhom. U 09:40 čuo se usklik veselja „Na vrhu smo!“ Našoj sreći nije bilo kraja; zazveckali su lonci koje smo uzeli iz Baznog logora da cijelom događaju damo i zvučnu kulisu, to smo preko radio stanice prenjeli i na vrh, odakle su se čuli usklici veselja Darije i Iris.
Razgovor između nas, Darije i Iris trajao je desetak minuta i njihovi glasovi zvučali su toliko mirno i bez teškog disanja kao da se nalaze na Sljemenu, a ne na Mount Everestu.
Nakon 45 minuta boravka i slikanja na vrhu, djevojke su oko 10:25 krenule na još teži dio puta od uspona, na višesatno spuštanje prema Južnom sedlu gdje će prenoćiti.
Ovim usponom Darija i Iris Bostjančić postale su prve žene ove godine na vrhu svijeta, ali i prve sestre u povijesti koje su istovremeno došle na vrh Mount Everesta.
U Logoru 3 od podneva borave Vedrana, Ena i Milena koje sutra kreću na Južno sedlo i dalje s dva razmaka slijede put prve skupine na vrh svijeta.
Post je objavljen 19.05.2009. u 10:00 sati.