Marketing
Apsurd Isusovih prispodoba
U evanđeljima zaista nailazimo na ovakva neobična izvješća. Tako npr. u 4. poglavlju Markova Evanđelja Isus puku iznosi prispodobu o sijaču, bez da objašnjava njezino značenje, već će to učiniti tek kasnije kad bude nasamo s apostolima. “Kad bijaše nasamo, oni oko njega zajedno s dvanaestoricom pitahu ga o prispodobama. I govoraše im: »Vama je dano otajstvo kraljevstva Božjega, a onima vani sve biva u prispodobama: gledaju, gledaju - i ne vide, slušaju, slušaju - i ne razumiju, da se ne obrate pa da im se otpusti.«” (Mk 4,10-12).
Ako bismo pošli od toga da gornji tekst u cijelosti predstavlja Isusove riječi, onda bismo zaista Isusove prispodobe morali shvatiti kao namjerno uvijen i neodređen govor. Tada bi se činilo da Isus iz nekog zagonetnog razloga želi da ga narod ne razumije. Nemoguće bi bilo odgovoriti na pitanje zašto Isus uopće govori tim ljudima ako unaprijed želi biti neshvaćen.
Međutim, bibličari se danas slažu kako svi navodi koji se u evanđeljima pripisuju Isusu povijesno ipak ne potječu od njega. Naime, evanđelja nisu prikazi Isusova života u egzaktnom povijesno-dokumentarnom smislu, već su pisana u svjetlu kasnije rođene vjere u uskrslog Krista i u skladu s potrebama zajednica kojima su bila izvorno namijenjena. Stoga, iako sadrže mnoštvo pouzdanih povijesnih podataka o osobi Isusa iz Nazareta, evanđelja također prenose neke njegove riječi i djela na način da ih interpretiraju u svjetlu njegova uskrsnuća i Svetog pisma Starog zavjeta.
Stoga je prisutnost starozavjetnog citata u tekstu za bibličare jedan od pokazatelja da je možda došlo do reinterpretacije izvornih Isusovih riječi. U gore navedenom odlomku iz Marka nalazi se citat iz Knjige proroka Izaije 6,9 ("Slušajte dobro, al' nećete razumjeti, gledajte dobro al' nećete spoznati"). Vjerojatno je Marko proširio Isusovu riječ na Izaijin citat kako bi opravdao činjenicu da je samo mali dio Židova prihvatio Isusa kao Mesiju. Odgovor na mučno pitanje zašto je tome tako rana Crkve je našla u navedenom Izaijinom tekstu, gdje se opisuje čas kada je Jahve toliko razočaran svojim narodom da šaljući svoga proroka gotovo niti ne očekuje da će se narod promijeniti. Taj Izaijin odlomak citiran je čak šest puta u novozavjetnim spisima (Mk 4,11-12; Mt 13,13-15; Lk 8,9-10; Iv 12,39-41; Dj 28,26-27; Rim 11,8), te ga bibličari nazivaju "teorijom otvrdnuća".
Dakle, sigurno je da je Isus želio biti shvaćen od svojih slušatelja i da im nije skrivao značenje svojih prispodoba. On ih je izgovarao u sasvim određenoj životnoj situaciji svojih slušatelja. U tom okružju prispodobe je bilo posve lako shvatiti, iako je nama danas taj kontekst često stran. Kada su nastajala evanđelja (najranije je Markovo iz oko 70. godine, dok Matej i Luka nastaju 10ak godina kasnije) izvorni kontekst je već bio izmijenjen, te je Pracrkva Isusove prispodobe morala prilagoditi situaciji svojih slušatelja, kako bi im ta poruka uopće bila shvatljiva. Trenutačna životna situacija u kojoj se pojedina zajednica nalazila uvjetovala je oblikovanje prispodoba od strane evanđelista koji je u toj zajednici djelovao.
To se jasno vidi na primjeru prispodobe o slugama koji trebaju bdjeti jer ne znaju kada će se gospodar vratiti (Mk 13, 34-36). Izvorno Marko stavlja najveći naglasak na blizinu i iznenadnost Kristova ponovnog dolaska, iz čega se zaključuje da je u njegovoj zajednici vladala atmosfera očekivanja skore apokalipse. Tu prispodobu Luka preuzima na način da oblikuje prispodobu o mnama (Lk 19,11-27), a u kojoj uklanja sve elemente koji govore o tom živom iščekivanju svršetka svijeta. Svojom prispodobom on želi reći da se Isusov ponovni dolazak neće zbiti uskoro (gospodar se prvo treba zakraljiti u dalekoj zemlji), ali se ljudi svejedno trebaju neprestano truditi. Matej pak na istoj osnovi iznosi prispodobu o talentima (Mt 25,14-30), te ju koncipira na način da jako povećava svote povjerenog novca (talenat je 60 puta veća mjera od mne). Matej je htio naglasiti veličinu duga koji čovjek ima prema Bogu, tj. u polemici sa Židovima naglasiti kako je spasenje dar od Boga.
Dakle, za izbjegavanje zabuna pri tumačenje evanđeoskih tekstova, potrebno nam je barem bazično znanje iz biblijske egzegeze.
(korišteni materijali iz Ivan Dugandžić: "Kako su nastala evanđelja?")
Post je objavljen 18.05.2009. u 23:26 sati.