Čini se, nikoga nema.
Ni tebe; dušo.
Medim u prazno
projiciram slike...
cvjetići...
mali, crveni, točkasti, zločkasti...
a ti gledaš me s boka
umornog pogleda,
snen
kao supijan
(znam da provociraš dan).
Opetovala bih sada
jednu ljetnu noć.
Slatku; nedovršenu
(velika sam sada)
a željela bih zaokružiti taj san.
Vječan, uvijek iznova
prekrasno svjež.
Čini se, nikoga nema.
Vrijeme je idealno za nas.
Za suludi bijeg
od nesavršene sadašnjosti,
između dvije reklame..
Vrijeme je za nas.
Post je objavljen 18.05.2009. u 22:13 sati.