Promatram. Trudim se vidjeti svijet; vidjeti to gdje sam. Ustvari se pitam, od kuda mi to, da pomislih da negdje jesam; da jesam.
Biti negdje treba biti nešto u isto- ili sličnovrijednim srvarima. To negdje jest dato odnosom prema njima. Tako je moje mjesto među stvarima koje nisu ja. Ne postoji mjesto u svemiru, već odnos među njegovim dijelovima. To mi je bjelodano jasno.
Ako mjesto svoje imam, znači da jesam, a time postoji i moj odnos prema onome što nisam.
Eto, poigrah se mislima, riječima, odnosima.
Od toga prvoga osjeta sebe, osjeta postojanja među stranim stvarima, stvara se i odnos prema njima. Misli tragove ostavljaju poput zapisa. Milionima godina stvaran je sustav memorije; njeno stvaranje i upotreba.
Puno je toga bilježeno od svijeta u kojem postojim, ali dominantno mjesto ima nešto poput vrha piramide. Ja! Sav materijal piramide jest tu da bi vrh bio držan takvim kakav je. Ta piramida jest u našim mislima. Tako smo složili svoj svijet. A svijet u kojem stvarno postojimo? Kakav je? Zar su to milijarde piramida, da i ne spominjem one što ih i životinje rade. Je li i stvaran svijet je naš svijet? Stvaramo li i njega, ili smo njime stvoreni mi?
Naši svijetovi, u mislima našim, rade kidajući dijelove cjeline. Kako bi drugačije mogli vladati njime? Nebrojeno je kombinacija i kalkulacija. Mijenjaju se misli i stavovi. Nestabilnost vlada u svijetovima našim, jer gospodar svijeta toga vlada promjenama. Promjene i njega zateknu često nespremna, jer tu su i svijetovi drugih, što se isprepliću.
Pokušavam shvatit što se to zbiva? Što to i sam činim, misleći da to je svijet stvaran? Prividi i misli, a ipak jest stvarno to što tako činim. Je li? Pa i to jest misao moja. Mislim li? Činim li? Što se to zbiva? Što? Tko?
Ha, ha, ha... Mnogi će pomisliti: 'Gle budale, pa nezna i ne vidi ovo najjednostavnije.' Da, u pravu su oni što tako pomisle. Znam i ja da sam budala, ali izgleda podosta obuhvatnije nego što su oni pomislili. Time sam i veća budala.
Ha, ha, ha... zar je grijeh budalom biti? Zar je grijeh ne znati?Ako znam da ništa neznam, onda konačno nešto znam. To je tren kada misao pobjeđuije samu sebe.
Znam mnoge što ovo ponavljaju kao mudrost neku. Budale.
Budala na vrhu svoje piramide; budala gospodar svijeta ... svijeta svoga.
I kada se dokući viđenje ovo, zar odbaciti činjenje toga? Ta to smo. Svijetom stvarni, stvoreni smo takovi. U nama su utkane milijarde godina postojanja. Istinom jesmo takovi budalasti.
Svijete evo me ovdje ovako blesava i umišljena. Tražeći istinu našao sam budalu, sebe. Ja gospodar svijeta svoga. Ne odričem se istine, ali vidim i priznajem Istino Tebe. Po Tebi jesam. Moj sud o svojim nemoćima jest protkan, još uvijek, željama mojim. Pošteno jest poštivati Tebe Isdtino, jer po Tebi i ja jesam.
I što mi sada sve ovo jest? Jest Istina. Cjelina kojom sve jest i kojom jest datost moja. Datost koju još doživljavam mojom, mada jest Istinom. Kao dar neki je osjećaj sebe u cjelosti postojanja. I sve to, u čemu jesam, kao dijelovi međusobno su neraskidivo vezani. Ta snaga je meni čovjeku poput najveće ljubavi u kojoj se postoji tek priznanjem svega.
I tako korak po korak osjećajem radost i volim sve ovo. Hvala ti Svijete. A jesam li blesav? Neznam i nije moje da sudim. Izgledalo mi tako, ali znam da volim... sve vas dragi moji i sav svijet ... :)
Post je objavljen 17.05.2009. u 20:50 sati.