Marketing
''... gradi svoju tajnu polako ako želiš da ti se san ostvari ...'' (Vječni zaljubljenik)
Kako je ponekad teško pronaći riječi koje ćeš pravilno sročiti u rečenicu kojom bi mogao opisati svoje osjećaje. Još mi je teže shvatiti što sve to skupa znači, što osjećam! Uhvatim se često u razmišljanju o čemu nebi trebala, o osobama o kojima nebi trebala razmišljati .. Pa onda pomislim da radim problem tamo gdje ga nema. Kako smo mi ljudi čudne biljke: i kada nas sve ide od ruke – dajemo ispite, imamo ''niprevišenipremalo'' šuške u džepu, ne ulazimo u konflikte, budimo se s osmjehom na licu dok nam zrake sunca otvaraju oči, a zaspimo opet s osmjehom na licu i riječima na usnama ''Bože, hvala ti za ovaj dan''.
.. prefesor se ne pojavljuje na predavanju, pa odlazimo izguštat se na kavi i prepričat sinoćne događaje. Da, bilo je dobro sinoć: dobro društvo, glazbe, ples, cuga i cijela noć pred nama.
Osjećam samostalnost, zrelost i često se zaustavim i pomislim ''wow, ulazim u 20tu godinu. Već? Kad prije: pa još sam jučer bila u srednjoj, a preključer u osnovnoj?''
.. Po svemu sudeći ... trebala bi bili zadovoljna i sretna. Ali, ponavljam, ljudski rod je čudna biljka. I sve mi se više čini da se zaboravlja kako biti sretan, kao da smo nenaviknuti biti sretni. Čovjek je sposoban pronaći i kukolj u žitu kada treba, sposoban je pronaći nešto zbog čega neće biti sretan, nešto što mu nedostaje, pronaći će ono nešto što će staviti u sjenu sve ono zbog čega smo sretni i zbog jedne stvari koju nemamo – osmjeh nam nestaje s lica.
A što je to što fali meni? Muški zagrljaj koji nije prijateljski. Fali mi netko tko ću opet moći voljeti. Fali mi netko tko će mi pomoći da se ne vraćam stalo u prošlost. Trabalo mi je ovo razdoblje samoće. Previše se toga bilo dogodilo i morala sam se smiriti. Ali sada sam opet spremna otvoriti se. Opet sam spremna prepustiti se. I upravo to malo je ono što mi fali da bi bila u potpunosti sretna. Zar je sreća danas uopće i moguća s mentalitetom koji danas vlada? Teži se višem, teži se boljem, teži se lakšem. Sve je o ok. Čovjeku je u prirodi da teži za napretkom, ali dokle. Kako se teško zadovoljiti s onim što imamo. Postajemo ovisnici, ovisnici o materijalnom. Sjetim se tada sv. Franje i njegovog života i vjere. Čistoća, siromaštvo, poslušnost – zavjeti po kojima je živio svoj život. Koliko je to danas moguće? Sveti Franjo je ideal kojem težim. Tko će se danas još divit melenom cvijetu ili pjevu ptica i u tom malenom cvijetu vidjeti Božju filozofiju. Onu filozofiju koja se ne propituje, koja ne dolazi od Platona ili Aristotela ili bilo kojih drugih velikih mislioca, to je filozofija koja dolazi od Boga samoga. Tko se danas još divi tome? Kome je uopće stalo?
Draga mi je filozofija Platona, ali draža mi je ona koju mi otkriva sveti Franjo.
Post je objavljen 17.05.2009. u 13:52 sati.