SJEĆANJE NA SUSRET HRVATSKE KATOLIČKE MLADEŽI U BOSNI I HERCEGOVINI
Livno, 9.-10. svibnja 2009.
Na nagovor moga vjeroučitelja, prošle sam godine otišla na jedan Sabor mladih, koji je bio održan u Ogulinu 6. prosinca. Veoma mi se svidjelo kad sam shvatila kako mladi ljudi uživaju i kako se druže na takvim okupljanjima. Stjecala su se ondje nova prijateljstva, a jako mi se svidjelo što sam upoznala mnoge zanimljive ljude i njihov grad. Molitve i pjesme djelovale su na mene tako opuštajuće i ugodno. Svuda je vladala pozitivna energija pa sam odlučila sudjelovati i na svim ostalim Saborima jer sam željela ponovno osjetiti vjeru i ljubav kakvu sam osjetila tada. Ondje sam saznala da se ubrzo održava susret hrvatske katoličke mladeži u Livnu pa sam nagovorila moje dvije prijateljice da nas tri zajedno idemo na taj susret. One su se oduševile i pristale su. Za taj smo se susret zajedno sa župnikom pripremali mjesec dana na susretima petkom, i tako se naše hodočašće približavalo.
Rano ujutro 9. svibnja okupili smo se ispred naše katedrale u Gospiću i strpljivo čekali autobus u kojemu su već bili mladi iz Ličkog Osika, a nakon toga su nam se pridružili mladi iz Gračaca. Naravno, s nama je išao i don Anđelko Kaćunko koji je privlačio pozornost gdje god smo se pojavili. Usput smo u Obrovcu "pokupili" vjeroučitelja Denisa i naša je avantura započela. Najprije smo se pomolili, a poslije smo se svi međusobno predstavljali i upoznavali. Pjesmom i druženjem smo prešli granicu i ubrzo stigli u Livno. Kada smo izašli iz autobusa, pješačili smo do samostana i crkve Sv. Petra i Pavla, a tu sam i saznala da se to mjesto zove Gorica. Velika zelena livada bila je šarena od mnoštva ljudi. Ugodno sam se iznenadila ugledavši pet stotina mladih, a poslije ih je bilo na tisuće, koji su se okupili na jednome mjestu kako bi slavili Boga i ponosili se svojom vjerom. Čim sam se i ja spustila na tu livadu, ispunila me neka energija. Osjećala sam se odmorno iako sam bila umorna od puta. Bila sam ponosna i osjetila sam neizmjerno zadovoljstvo što sam svojim prisustvom stvarala još jednu točku u tom silnom šarenilu.
Točno u podne je započeo program. Pjevala se himna, najavljivane su hodočasničke grupe. Nas su za vrijeme programa mladi volonteri popisivali kako bi nam pronašli odgovarajuću obitelj kod koje smo trebali prenoćiti. Također su dijelili sendviče i boce s vodom. Iva, Tea i ja smo odučile ići kod obitelji koja je primala tri djevojke, a naši su dečki tražili obitelj koja je primala četvoricu. Točno u 13 sati je počeo križni put na otvorenom. U 14 sati je bilo pokorničko bogoslužje, a svećenici su se nakon križnog puta rasporedili oko samostanske crkve i bili su na raspolaganju za ispovijed do 15 sati, kada je započela sveta misa. Poslije 17 sati završila je misa i nas su volonteri proveli kroz grad dok su doznali na kojem je parkiralištu naš autobus. Moram spomenuti kako su se mnogi mladi okretali za nama. Sigurno pretpostavljate zašto! Don Anđelko je morao pozirati jer su se svi htjeli fotografirati s njime.
Oko 19 sati autobus nas je odveo u obližnje selo Vidoši. Razmješteni smo po mnogim obiteljima i u nekoliko zaselaka i nismo svi bili baš blizu. Iva, Tea i ja smo izašle kad se autobus zaustavio drugi put. Dočekao nas je jedan stariji čovjek po imenu Ranko. Njegova obitelj nas je odlično prihvatila. Ta je obitelj financijski skromna, ali potrudili su se da se to ne primijeti i učinili su sve kako bi nam bilo što ugodnije. Gospodin Ranko ima petero djece koja se zovu Marija, Mateja, Gabrijela, Ivan i Marko. Pripremili su nam sobe, a večera je bila veoma ukusna. Naravno, prije večere smo se pomolili i to čak dva puta. Jednom za tu obitelj, a jednom za nas tri. Sve tri smo se uklopile i opustile, a ja sam se sprijateljila s najmlađim članom obitelji koji je bio jako stidljiv. To je mali Marko koji ima dvije godine i koji me je odmah osvojio. Bila sam iznenađena toplinom i iskrenim gostoprimstvom tih ljudi. Kao mali znak zahvale za njihovu pažnju, djevojke i ja smo im poklonile mali dar, a gospodin Ranko nam je ispričao povijest svoga grada, svoga rodnog sela i upoznao nas s njihovim tradicijama i običajima. Navečer su nas potražili naši dečki koji su bili smješteni u drugom selu pa smo nas sedmero prošetali kako bismo upoznali okolicu. Krajolik je divan, zrak čist, a ja priznajem da sam se ujutro osjećala kao Heidi kad su me probudile sunčeve jutarnje zrake. Njihova me toplina razbudila pa sam se divila pogledu koji je bio kao iz bajke. Voljela bih ponovno doći u Livno, a najviše od svega voljela bih posjetiti tu obitelj i to selo jer je možda čak i najljepše koje sam vidjela dosad. Doručak koji nam je pripremila naša domaćica bio je kao u hotelu. Spremila nam je i sendviče za put, kao i boce s vodom, bombone i baklavu. Bilo mi je teško oprostiti se s njima, pogotovo s mojim malim sramežljivim prijateljem Markom.
Autobus je došao po nas i svi smo se ponovno okupili dok su nas vodili prema crkvi u domaćinskoj župi Vidoši. Ondje je u 9,30 sati bilo predstavljanje župa, upoznavanje domaćina i gostiju. Osim nas iz triju ličkih župa tu su bili sa svojim svećenicima mladi iz Bjelovara, Dubrovnika, Novog Zagreba, Petrinje, Poreča, Siska, Vinkovaca i nekoliko mladih iz Žepča, svih zajedno više od četiri stotine. Zatim je u 10,30 sati započelo euharistijsko slavlje. Propovijed sam slušala pažljivo i priznajem da sam još pod dojmom tih riječi. Bitno je napomenuti da je propovjednik fra Božo, iz dubrovačke župe Rožat, istaknuo pitanje: je li lakše reći "ja kršćanin" ili "mi kršćani"?! Na kraju mise goste je pozdravio domaći župnik fra Pero Kuliš i svim župama podijelio darove, a u ime gostiju ljubaznim se župljanima zahvalio naš don Anđelko.
Poslije mise i kratkog druženja u dvorištu crkve vratili smo se autobusom opet u Livno, gdje smo prošetali gradom i razgledali novi trg, a onda smo sjeli na terasu jednog kafića i čekali povratak kući. Naravno, nedostajala mi je moja obitelj i moj Gospić, ali ovaj sam grad brzo zavoljela zbog načina na koji su mi ga opisali njegovi stanovnici. Na trgu je vladala gužva, ali znala sam da će već sutra taj trg opet biti pust jer se svi vraćaju svojim kućama. Iako se autobus udaljavao od Livna, osjećala sam da me ona energija još uvijek prati, a također sam tu energiju vidjela i osjećala u ostalim hodočasnicima. Duhovna obnova je bila očita na svima nama, a ja sam u autobusu razmišljala o riječima koje sam čula na propovijedi. Ta snaga i volja za životom, taj ponos što sam kršćanka, svi ti osjećaji koji su me obuzeli - ne mogu se opisati. Jednostavno i kratko ću reći da je bilo savršeno, bilo je super i bilo je odlično. Odlučila sam da ću ponovno posjetiti Livno, nije bitno kada, ali sigurna sam da hoću. Ne samo da mi nije žao što sam uložila trud i išla na ovo hodočašće, a oni koji su odustali od puta nemaju pojma što su propustili, nego ću ići i na sljedeće susrete jer ovako nešto vrijedi ponoviti!
Laura Troha
PS&NB: Ovaj simpatičan tekst naše gimnazijalke Laure je podsjećanje na krasan i nezaboravan susret s našim sunarodnjacima i braćom u vjeri, mladim Hrvatima u BiH, kao i s desetcima tisuća drugih mladih katolika koji su se na susretu u Livnu okupili iz raznih europskih država. Ja sam u Vidošima bio, zajedno s dvojicom mladića iz Žepča, smješten kod krasne obitelji Branka i Katice Suša. Imaju troje djece, to su: Marija (8. razred), Ivan (7. razred) i Dragutin (5 godina). A s njima živi i baka. Oni su povratnici iz Kanade i imaju malu mljekaru, tj. proizvode poznati livanjski sir, od mlijeka od stotinjak kooperanata. Sjajno su nas ugostili i kao suvenir darovali nam mliječni proizvod iz svoje kućne radinosti.
U tome prekrasnom kraju sve je zeleno - Laura je u pravu, tu se čovjek osjeća kao u raju! Mjesto Vidoši, s najstarijom crkvom u livanjskom kraju, smješteno je iza sjevernog dijela Kamešnice i velikog umjetnog jezera Buško blato (ima o tome više na www.vidosi.com). Gledajući prema ostacima snijega na toj planini činilo mi se da prema Kamešnici gledam iz svoga rodnog sela. S tom razlikom što južna strana planine ima više sivila i kamena...
Svakako, svi smo poželjeli još jednom posjetiti i Livno i to predivno mjesto s tako dobrim i dragim ljudima koji su nas "prisilili" da ih nezaboravno nosimo u srcu!
Post je objavljen 17.05.2009. u 00:20 sati.