Marketing
.....AwAy From ThE sUn....
Pokušavajući stvoriti svijet kakvom ni sama nisam dorasla, opet mi se stvaraju rupe, koje mi sve stvari koje volim, odvlače daleko od mene. Nakon jučerašnjeg dana, koji mi je bio i više nego dobar, danas me je zagrlila depresija.
Jučer je bila norijada. Kao i većina nas, u tome je vidjela dobar izgovor za pošteno se ubiti. Nisam od onih osoba kojima je pijanstvo svakodnevica. Ali budimo realni, zadnji put sam se pošteno napila prošlu jesen. Definitivno predugačak period ne pijanstva. Tako sam i službeno pijanstvo objavila tati, koji se nije previše iznenadio i samo me zamolio da ne pretjeram.
Stigavši u Zabok, našla se ekipa. Nina, Sandra, Jana, Kmica, Sofija i ja. Dobro, ta ekipica se na neko kratko vrijeme u početku razdvojila. Dok smo Jana, Kmica, Sofija i ja lutale po parku i pozdravljajući se sa već pijanim poznanicima, Nina i Sandra su imale dogodovštinu s policijom i likom koji se razbio. Nakon posjeta novootvorenom „zivtu“ i lutanja Zabokom, te kupovanja hladne pive, bez koje ne bismo mogli zamisliti većer, konačno smo se skupili i krenuli prema motokros stazi gdje je trebala svirati naša legendarna Zadruga! Kad smo došli gore, imali smo mali problem s lovom jer je trealo dat 20 kn za upad a ja sam imala samo 10kn. nakon kraćeg zastoja, došavši na ulaz, izgovorom da nas je bilo puno, dali su nam besplatan ulaz. E tu počinje šou. Od toga da smo se svi napili, jedino je Kmica ostala „hladna“ počela su sranja. Od smijanja, naslikavanja, ispijanja pive, do Sofijinog trganja stola, mene koja se okupala u pivi i kojoj sad još kosa ima miris po njoj, do željnog iščekivanja zadruge.
Kako smo se već bili dosta u šlagirali. Kad sam stana na svoje noge, imala sam osjećaj kao da hodam po dasci koja se nalazi na vodi te da trebam uhvatiti ravnotežu. Naslikavali smo se, norili, pjevali „mi smo pijane budale“, skakali, zajebavali ljude, Sandra je Nexu uzela vestu, onda smo se ponovno vračali gore. Na kraju smo se dobro zabavili uz neki bend jer nie bilo zadruge, al je bilo živo. Sandru je skor stukel neki lik, kojemu sam prvo ja uzela pivu pa mi nije ništ rekel, onda mu je uzela ona, pa su se prepucavali... i na kraju je dobila njegov broj... hehe... i tako... sve to je završilo pjesmom i smijehom ispred golubeka... =))
Danas me pere neka nostalgija. Nedostaje mi jedna osoba s kojom sam si bila super. Kad se s nekim čuješ svaki dan, kad jednostavno se navikneš na nekog. Kad se nekom nasmiješ, kad te taj neko nazove i rasplače ti se na telefon, kad ti pjeva, kad crkavate od smijeha i kad mu pomažeš u problemima, i kad ona tebi pomaže u problemima. To se zove prijateljstvo. I kad je nekoliko mjeseci tako, uz tu i tamo sitne svađice zbog mojih ili njegovih crnih dana ili ispada. I onda, jednog dana dođeš na msn i dogode neke stvari, zbog kojih ni sam ne znaš zašto su se dogodile i što je točno to pokrenulo u toj sekundi da se dogodi... i sve u sekundi nestane. I onda pokušavaš vratiti izgubljeno i shvatiš da je samo tebi stalo da se to vrati, da samo ti hočeš da se ta stvar sredi i saznaš što se zapravo dogodilo, i kad shvatiš da si svoje vrijeme posvetio nekome kome je samo trebao neko za zajebanciju, a da su tebi neke stvari bile bitne. I da ti nije svejedno ostati bez frenda kojem si vjerovao i za koga si mislio da je uvijek tu... da mu je zapravo totalno svejedno s tobom il bez tebe i da ga zapravo boli ona stvar za tebe... i još više, kad se sjetiš kako je prije mjesec dana sve bilo u redu a sad su razgovori postali toliko oštri, hladni i grubi, da jednostavno ne možeš vjerovati da je nekad bilo drugačije. To samo potvrđuje rečenica da ljudi uvijek odlaze. Istina. I kad misliš da je sve u redu, da je sve super.... ostaneš bez nekog tko ti je značio... fali... jako... al moram se priviknuti da i toga više nema, ne znam zašto, ne znam koji je razlog, još je jedna stvar ostala ne razjašnjena... al zašto da se trudim kad vidim da drugoj strani nije bitno....
Bliži se i 22. Definitivno najgori dan u cijelom mom životu. Prošle godine tog datuma... umro je Stjepan... i opet pišem ovaj post i suze ponovo teku... bojim se tog dana... hoću otići na grob... sama.. a strah me... ne želim nikog pored sebe... jer se želim sama prisjećat svega... a opet... bojim se sjećanja... bojim se da me ponovo ne potrese sve to... i da se ponovo ne otvori rana, koja još ni približno nije zarasla... i danas pogledavši na kalendar... vidjela sam da pada u petak... i u petak idem u oro... toliko sam htjela u tu školu... možda to nije slučajnost, a možda je to samo puka slučajnost a ja danas onakva kava jesam.. vidim u tome nešt posebno... ne znam...
Dosta pisanja... big pusa svima onima koji znaju da mi nešto znače....
Wolim vas sve...
Post je objavljen 16.05.2009. u 21:11 sati.