Izmislila sam priču. Običnu, čestu, jednostavnu, s jednostavnim licima i snažnim osjećajima. Dala sam joj osmijehe, poglede i tajne, ljubavne i požrtvovne, ali iskrene željom da se ispune. Jesu. Nisu.
Dane provedene kraj prozora gledajući kroz žudnju vlastitog oka umjesto okno ljevanog stakla pomalo probijam svaki puta kad šakom udarim o nemoguće, kada me rez podsjeti koliko mi još preostaje.
Previše.
Godine krive perspektive i loše navike učinile su me ovisnom o reprizi. Pronašla sam siguran način bijega od obaveza i potreba, empatiju koja me poslužuje u bijelim rukavicama. Ne mogu joj naći greške, mrlje ni otiska, zavarava me čistoćom dok me pohlepno probavlja vremenima koja su ukipljena od neživosti tog ideala. Možda je zaživjelo samo u mojim mislima i nikad nije bilo izgleda doseći čemu sam se nadala, a samo vjerovanje je nauk kojem sam težila učiti se sama. Kako god se činilo i obistinilo, prekidam te usred riječi jer sam te ionako izmislila....
Post je objavljen 14.05.2009. u 14:19 sati.