Sve oko nas je neopipljivo
i sivo. Kasino svijetli kroz noć
i pijanci se klate ulicom u koju
ni ti ni ja ne pripadamo,
makar smo možda i pripadali
jednog prosinca. Ili decembra
- svejedno.
Ljudi blijede poput tragova
u snijegu i lica postaju sve
nejasnija dok ljeto odnosi
i posljednje što ostaje od
bjeline.
Bluz se pretvorio u turski
ritam tragično prerađen.
Mi smo se pretvorili u
ogorčene ljude što
za krive stvari uvijek
nađu razlog i vrijeme,
a djeca i dalje šetaju
na Raketama, na Vrbiku,
pored vrtića.
Srednjoškolci kradom
puše džoint, zalažu se
za dekriminalizaciju;
studenti prosvjeduju
a nitko ih ne sluša
i povijest se ponavlja.
Na sreću,
drugačiji smo nego nekad
i kordon neće pred ovu djecu
ili se bar nadam.
Sve oko nas je neopipljivo
i sivo. Još jedni izbori
i ista lica sa plakata,
namješteni osmjesi
i lažna obećanja.
Netko dobije, netko izgubi,
naljuti se pa ga izbace
uz prijetnju da se više
ne pojavi.
Nažalost,
ti više nisi ona ti,
ja više nisam onaj ja;
volim sjećanje i voliš sjećanja
ali više nemaš i ne želiš
trenutak kad nema ničeg
osim nas.
Znamo dobro i ti i ja, trik je proziran
i nije kompliciran. Netko dobije,
netko izgubi. Kasino je otvoren
i priča u noć... Nekad smo možda
i pripadali tu. Danas, više nisi
za bacanje kocke.
Rizik je veći od dobitka
i nije prosinac ni decembar
- svejedno.
Post je objavljen 13.05.2009. u 23:40 sati.