Marketing
Miješaju se utvara i život
You see me smiling.
What you don't see is that I am screaming behind that smile.
Malena moja,
ja ti više ne znam kako dalje. Znam da možda izgledam kao da znam...ali ne znam. Ovo predugo traje. Ja jesam strpljiva, i mogu čekati, ali u ovim bolovima...kako, do kada... Stelice moja?
Više ne razlikujem fizičke od psihičkih boli. Što je mučnina, a što tjeskoba?
Ta olovna kugla u meni kao da je svaki dan sve veća, sve teža...
Suze, ako i poteku, jer najčešće me samo guše, uopće ne donose ni mrvicu olakšanja. Nekada su mi one bile pročišćenje. Uvijek kada me nešto mučilo, najbolje je bilo to dobro isplakati.....nakon toga kao da sam osjetila olakšanje, i našla put, vidjela rješenje, dobila nadu.....
Što ću sada Stelice? Ja tako silno za tobom čeznem, tako te trebam u životu. Što je ovaj moj život bez tebe? Što da mama radi s ovom ljubavlju koju za tebe osjeća, kako da ti ju dam, pokažem, pružim, milo moje? Što nas je još sve čekalo, čemu smo se sve radovale... slatkice moja, ne želim više.......ne mogu više ovako. Ponekad sam u tako čudnom stanju. Ne znam što je stvarnost, što moja želja i mašta, a što sjećanja... Sve se tako smuti i ispreplete. Tek sad shvaćam ove riječi:
"Trebalo bi ubijati prošlost" .........
.................................. i onda one zadnje - najteže:
"Ovako se miješaju utvara i život,
pa nema ni čistog sjećanja
a ni čistog života."
I to je tako istinito. Sjećanja....... Toliko ih se silno trudim zadržati, a stalno se ponavljaju ista.....i onda neminovno vode do kraja.... Jer postoji kraj mojih uspomena na tebe......nema novih.....nema više danas.....nema sutra.. Sve je stalo tog posljednjeg dana u listopadu. Ne mogu zamisliti da te nema Stelice moja. Jednostavno ne mogu.
You see that I am strong...... do not be deceived.
What you don't see is that I am weak and weary.
Somedays "I am 6 feet from the edge".
"Ti svoje dijete nosiš u srcu i to ti nitko ne može uzeti." – danas sam čula ovu rečenicu. Nije ona zlonamjerna.....nije ni neočekivana, ali nije ni utješna.
Što ja imam od tog što ju nosim u srcu? Kako to nekome objasniti.......da je upravo to što je u mom srcu, ili pamćenju, sjećanju....to što razara.....jer gdje je sad? Meni moja djevojčica treba tu kraj mene, sada........živa.
Kako nekome opisati: -povratak sa grobića gdje sam joj upravo oprala kamen, stavila nove svijeće...izljubila sličicu...i sada u vožnji razmišljati: kako bi bilo dobro da svojim curama kad dođem doma ispečem palačinke. Kao da smo bili negdje drugdje, samo na kratko odsutni, a doma nas čekaju njih dvije.... igraju se...Stelica pleše, Tina joj pušta glazbu....... i onda naglo "buđenje".....hej, ali Stele više nema doma... više me nikad neće dočekati veselo, zagrliti i biti sretna što sam došla... Kod kuće je Tina, sjedi u sobi sama, pokušava učiti, pokušava živjeti bez voljene seke.... Pa se poželiš vratiti u ono od par sekundi prije....gdje je i Stela doma, makar u tvojoj mašti....jer je ta misao podnošljivija...... dok ne znaš da nije stvarna.....
What you don't see is the raw sometimes unbearable pain.
You don't see me being unable to breathe.
What you see is a mask....a lie. The mask helps you cope with me
and me cope with myself.
Post je objavljen 14.05.2009. u 00:06 sati.