"Zato odložite laž i govorite istinu jedan drugomu
jer udovi smo jedni drugima." (Ef.4:25)
Mi kršćani trebamo jedni druge. Možda ovu izjavu doživljavamo kao nešto samorazumljivo, no ipak vrijedi posvetiti tome koju riječ više.
Vjerojatno je prvo na što pomislimo kada kažemo da "trebamo jedni druge" naše aktivno zajedništvo s braćom i sestrama kroz koje se međusobno hrabrimo, pomažemo, tješimo, duhovno rastemo i služimo Gospodinu.
Dakako, sve je to istina. Svaka od ovih stvari je važna i potrebna za svakodnevni kršćanski život, baš kao i za zdrav i uravnotežen kršćanski rast. O tome u poslanici Herbrejima čitamo: "Ne ostavljajmo, kako neki običavaju, svoga vlastitog sastanka, već se sokolimo međusobno, i ovo to više što više vidite da se približava Dan!" (Heb.10:25)
No, postoji nešto što također izgleda samorazumljivo: to je odgovornost koju svaki pojedinac-kršćanin ima prema Tijelu Kristovom. Nažalost, ipak se često susrećemo sa negativnim posljedicama zanemarivanja ove jednostavne istine.
Život u zajedništvu uvijek sa sobom nosi određene obaveze i odgovornosti. Sve što neki član Tijela čini, čitavo Tijelo osjeća. Ako jedan padne, čitavo Tijelo osjeća posljedice. I kada netko zastrani ili zapadne u grijeh u svojim razmišljanjima, stavovima ili djelima, Tijelo Kristovo to osjeća.
Spomenuli smo obaveze i odgovornosti. Kada govorimo o kršćanskom životu ova dva pojma su neraskidivo vezana i nije ih moguće razdvojiti.
Ako se ono što se događa meni odražava na druge, tada ja radi njih baš kao i radi samoga sebe imam obavezu voditi računa o sebi, svojem življenju i svojim postupcima. Zbog posljedica koje moje življenje ostavlja na Tijelo Kristovo, ja sam odgovoran za svoje postupke tom istom Tijelu.
U Kristu, znamo, nema mjesta za sebičnost. Ako smo svjesni činjenice da naše duhovno stanje donosi posljedice u živote naših bližnjih, nemamo pravo zanemariti odgovornost koju imamo prema njima.
S druge strane, znamo i da smo nesavršeni, te da veoma lako i protiv svoje volje možemo doći u situaciju da u nekom aspektu svog kršćanskog življenja "zastranimo".
Kako se onda odgovorno ponašati prema drugima, a ne natovariti na vlastita pleća nepodnošljiv teret krivice ili nerealnih očekivanja?
Odgovor je upravo u razumijevanju odgovornosti prema Tijelu Kristovu.
R.T.Kendall u knjizi "Osjetljivost Duha" primjećuje: "Mislim da je glavni razlog zbog kojeg ljudi zastrane u tome, što ne ostaju nikome odgovorni, a zbog toga se dobro osjećaju. 'Ja sam odgovoran samo Bogu', kažu neki pobožno. Zvuči dobro, ali to uopće nije dobro! Biti odgovoran nekome je jedan od najboljih razloga da budeš član crkve i pod autoritetom njezine zajednice i vodstva."
Kazati da smo odgovorni samo Bogu znači svoje pouzdanje stavljati u same sebe. No učinivši nas dijelom Tijela Kristova, Bog nam je omogućio da možemo poslušati upozorenja onih koji nas poznaju i vole, onih koji znaju motive koji nas pokreću. Odbacimo li njihove savjete i upozorenja na najboljem smo putu da zapadnemo u veliku nevolju. A nevolja nam, znamo, uvijek "diše za vratom".
Ovaj princip duhovnog nadgledništva nije proizvoljan - to je pravilo u kojem ne postoje izuzeci. Sviđalo se to nama ili ne, mi smo obavezni biti odgovorni jedni drugima, baš kao što Pismo kaže:
"Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu!" (Ef.5:21)
Post je objavljen 16.05.2009. u 21:30 sati.