U meni kiša budi sjetu
i vrati me desetom ljetu.
Kad avion uplaši mi seku,
daska mi zamjeni postelju meku.
Plaši me svaka kaplja sve više,
moje su misli sve tiše i tiše.
Nema nikog, ja sam nevidljiv,
skrivam se u podrumu mada nisam stidljiv.
Puška odjednom glavna fora,
ne idem u školi, a učiti se mora.
Suza i strah svaka mi minuta,
očaj i tuga, bez vode se guta.
Kako da znam kamo i kuda,
podrum mi godi s puno truda.
Fali mi trčanje, dvorište, šuma,
fali mi šljivik, cvijeće, trava druma.
Nema ni lopte, sunce se skrilo,
nema ničeg više, nema onog što je bilo.
Prozor se skrio iza pijeska vreće,
u zraku muk, ni tračak sreće.
Bombe lete, tišinu mi kvare,
misli nema dječjih, samo ozbiljne i stare.
Shvaćam sve, tako je moralo biti,
fali mi djetinjstvo, odraslosti smo siti.
Post je objavljen 13.05.2009. u 00:02 sati.