5. Na početku ove apostolske pobudnice u duhu mi se pojavljuje izvanredna stranica svetoga Luke što sam je već pokušao osvijetliti u jednom prethodnom dokumentu (usp. Dives in misericordia). Ovdje mislim na prispodobu o rasipnom sinu (usp. Lk 15,11-32).
Od brata koji bijaše izgubljen...
»Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: 'Oče, daj mi dio dobara koji me ide'«, pripovijeda Isus opisujući dramatičnu povijest tog mladića: odlazak iz očinske kuće u pustolovinu, rasipanje svih svojih dobara u razvratnom i praznom životu, tmurni dani proživljeni u daljini i gladi, ali još više dani izgubljenog dostojanstva, poniženja i sramote, te konačno velika čežnja za vlastitim domom, odvažnost da se vrati, očev prihvat. Otac zacijelo nije zaboravio svojeg sina, štoviše, netaknuta je ostala njegova ljubav i poštovanje prema sinu. On ga je trajno čekao i sada ga grli, čak određuje da se svečano proslavi povratak onoga, »koji bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se«.
Čovjek - svaki čovjek - jest taj izgubljeni sin: zaveden napašću da se odvoji od svojeg Oca i živi u punoj nezavisnosti vlastitog bivovanja; pada u napast; razočaran prazninom koja ga je obmamila; sam, obeščašćen, iskorišten, a mislio je da će izgraditi posve svoj svijet; mučen, i u dubini svoje bijede, željom da se vrati zajedništvu sa svojim Ocem. Poput oca u prispodobi, Bog uporno čeka povratak sina, na dolasku ga grli i pripravlja stol za gozbu kojom proslavlja povratak i slavi pomirenje.
U prispodobi nas najviše iznenađuje svečani doček i očeva ljubav prema sinu koji se vraća: to je znak Božjeg milosrđa, uvijek spremna na oproštenje. Istaknimo to već ovdje: pomirenje je u prvom redu dar nebeskog Oca.
... k bratu koji je ostao kod kuće
6. No prispodoba na pozornicu dovodi i starijeg brata koji odbija da sudjeluje na gozbi. On mlađem bratu predbacuje njegovo ludovanje, a ocu doček što ga je priredio, dok njemu, skromnom i radišnom, vjernom svojem ocu i njegovom domu, nikad nije bilo dopušteno - kaže on - da se proveseli s prijateljima. To pokazuje da on ne shvaća dobrotu svojeg oca. Sve dok se taj brat, presiguran u sebe i svoje zasluge, zavidan i prezriv, prožet gorčinom i srdžbom, nije obratio i pomirio sa svojim ocem i bratom, gozba još nije u punini svečanost susreta i prihvaćanja izgubljenog brata.
Čovjek - svaki čovjek - također je i taj stariji brat. Sebičnost ga čini zavidnim, otupljuje njegovo srce, osljepljuje ga i zatvara drugima i Bogu. Njega rasrđuju i ozlovoljuju očeva dobrota i milosrđe; sreća što je brat pronađen, za njega poprima gorak okus. I s tog gledišta treba se obratiti da se postigne pomirenje.
Prispodoba je o rasipnom sinu prije svega neizreciva povijest velike ljubavi Oca - Boga - koji svojemu sinu, koji mu se vratio, nudi dar punog pomirenja. No ta prispodoba dozivanjem u pamet, u liku starijeg brata, sebičnosti što braću međusobno razdijeljuje postaje i povijest ljudske obitelji; ona ocrtava naš položaj i pokazuje nam put kojim valja poći. Izgubljeni sin svojom žarkom željom za obraćenjem, povratkom u zagrljaj svojeg oca i zagrljaj opraštanja predstavlja one koji u dubini svoje savjesti osjećaju čežnju za pomirenjem na svim razinama i bez ikakve ograde, i koji su u dubini duše uvjereni da je to moguće jedino ako proistječe iz prvog i temeljnog pomirenja, iz pomirenja koje - iz daljine u kojoj se nalazi - vodi čovjeka k sinovskom prijateljstvu s Bogom čije bezgranično milosrđe priznaje. Čitamo li pak tu prispodobu s gledišta drugoga sina, ona nam ocrtava položaj ljudske obitelji razdijeljene sebičnošću, baca svjetlo na poteškoću da zadovoljimo želju i čežnju da budemo jedna pomirena i ujedinjena obitelj; tako nas poziva na neophodnu duboku preobrazbu srdaca kako bismo ponovno otkrili Očevo milosrđe i pobijedili nerazumijevanje i neprijateljstvo među braćom.
U svjetlu te neizrecive prispodobe o milosrđu što briše grijeh, Crkva, prihvaćajući poziv što je u njoj sadržan, shvaća svoje poslanje da, slijedeći Gospodina, radi na obraćenju srdaca i pomirenju ljudi s Bogom i međusobno, jer su te dvije zbiljnosti duboko međusobno povezane.
Ivan Pavao II, "Pomirenje i pokora"
Post je objavljen 12.05.2009. u 20:00 sati.