Marketing
pogled prema Velebitu
Malo, nekad ribarsko i pomorsko mjesto u Podvelebitskom kanalu:
Iz njega se pruža prekrasan pogled na veličanstvenu Planinu.
Čitav južni Velebit vidi se kao na dlanu. Od Velike i Male Paklenice do Svetog brda i Tulovih greda.
Do sada je vjerojatno samo kolega @Broduboci shvatio o kojem se mjestu radi.
Vinjerac, prekrasno malo mjesto smješteno na poluotoku, jedina sigurna luka na jugozapadnoj strani velebitskog kanala, potpuno zaboravljena kao brodska postaja, otkada je 1964. godine ukinuta redovna pruga Rijeka - Obrovac na kojoj je prometovao MB "Tuzla", kojeg se sjećaju samo još neki od nas matuzalema (mislim, ne sjećam se Tuzle iz 1964., vozila je ona još dugo kasnije na drugim prugama).
Područje čitavog kanala poznato je po dobrim ribarskim "poštama" i brojnim ribarima, profesionalcima i amaterima, ali nažalost i po čudnim i nadasve neprihvaljivim načinom ribolova koji se razvio u zadnjih, ne znam, tridesetak godina, a to je ribolov - eksplozivom, nepoznat na drugim ribolovnim područjima. Ne kažem da moji boduli nemaju svoje načine "konačnog istrebljenja" ribljeg fonda, ali ovakve drastične metode ne postoje u mojem dijelu zavičaja.
Pitam se gdje je kraj našem "nikad nam dosta" stavu prema prirodi i "resursima" koji su nam na raspolaganju.
Napomena: duboko se ispričavam svim poštenim ribarima, koji su sigurno u većini, ovako izdvojen detalj postaje poanta, najupečatiljiviji dio, što mi nije bila namjera. Možda preuveličavam, ali znam za nekoliko primjera, doduše nisu Vinjerčani. A i nekoliko je previše.
Ali pustimo sad to i bacimo još jedan pogled na ovaj biser smješten na tako klimatski negostoljubivom terenu. Biser rođen iz daha moćnog Velebita.
Ovdje se rađa poznata velebitska bura, a Vinjerac joj je, čini mi se, prvi na udaru.
Malo mjesto ima začuđujuće veliki broj propalih objekata, nekadašnjih ljepotica dalmatinske ruralne arhitekture, a današnjih ruševina. Ustvari, za onoga koji poznaje ovdašnje prilike, to uopće nije začuđujuće. Razlozi su mi poznati, samo malo iznenađuje količina.
Poznavajući dobre, stare navade hrvatskog puka, dalmatinskog nadasve, i njihovu vjekovnu sklonost da odlaze iz rodnog kraja i skitaju se po svijetu i traže sebi lakši život, lakši od surovog dalmatinskog krša, i bure, i mora i poznatog "života sa sedam kora", mogu sa priličnom sigurnošću pretpostaviti da se radi o kućama koje danas broje čitave čete nasljednika od kojih je polovica rasuta po bijelom svijetu.
Amerike obadvije, Australija, Novi Zeland - ovo je rezultat dugog razdoblja iseljavanja Dalmacije.
Ti čudni likovi, ni Hrvati ni Amerikanci ili što već, ne mogu se nikako odlučiti što će s djedovinom, vratit se većina neće nikada, prodat ili nedajBože pokloniti rođacima koji žive u Dalmaciji ne žele ni u ludilu, a naše blago propada.
Stare kamene kuće čekaju svoje razmetne sinove da se vrate doma. Najčešće uzalud.
Možda ipak dolaze bolja vremena, možda se nešto dogodi u njihovim i našim glavama, možda se pomaknemo prema naprijed.
Jer moglo bi izgledati ovako:
Ako vas put nanese u ove krajeve, kad prijeđete Maslenički most, skrenite na prvu cestu desno i posjetite Vinjerac.
Bit ćete bogatiji za još jedan prekrasan prizor.
I još jedan pogled na Kraljicu planina:
Post je objavljen 12.05.2009. u 11:54 sati.