Nedostatak inspiracije? Da…
Nedostatak vremena? Ne…
To što znam da mi netko važan prati svaku riječ? Da…
Eto, opet se opravdavam za odsustvo…nije lako ispisati stranice ponekad. Kad u tebi vlada kaos i tek se prilagođavaš novom načinu života…koji je teži od onog prije. Kada je jedna večer prekrasna i znaš da možeš sve i da si ti napokon tu za sebe i da se boriš za svoje ciljeve…a drugo jutro je nakon nekog lošeg sna opet ono kad se budim sa dvije pjesme u glavi koje mi se vrte u nedogled i u kojima se gubim kad sam loše…
Someone somewhere tonight
Is stuck in a prison
Breathin' but just barely livin'
Behind walls of their own…
Ovo me tako dobro opisuje…znam kako sebe zatvoriti…
Znam da ni to nije vječno…da život ide dalje, da će neke stvari prestati biti bolne. Da ću izaći iz svega toga jača, a znam da sam jaka i da sam borac, samo, moram znati za što se boriti. Još…definiram ciljeve…tek krećem, ne želim, krenuti krivim putem…toliko ih je do sad bilo…mada…kojim god da sam krenula, one važne ciljeve sam ipak ostvarila. Nakon 7 godina…a sve u mom životu počinje i završava tom sedmicom…sve su ocjene u mom indeksu. Trenutak koji sam sanjala i kojeg sam se bojala. Jer, ostati neodgovorno dijete…je bilo primamljivo i sigurno mjesto…bilo je lako zavaravati sebe, no, ne ostaje se zauvijek dijete.
Znanja…imam ponešto…
Sposobnosti…govorili su mi da su izvanredne…
Motivacije…e to je ono gdje sve obično zapinje…stanem pred vlastitim strahom…i sama sebi napravim štetu…uljuljkana u lijenosti i samozavaravanju…a onda kad se napokon suočim sa tim strašnim stvarima…shvatim da nisu strašne, da ja to mogu, čak, s lakoćom…
Još…je jaka ona lijena strana, još uvijek odgađam stvari kojih se bojim…sada ipak, na puno kraće rokove…svjesna sam što treba popraviti i radim na tome…
I znam..da je težak taj put, da ću posrnuti puno puta…ali znam i da jednom neću imati žaljenja i bolnih buđenja…jer imaš osjećaj da si prospavao pola života…
Post je objavljen 12.05.2009. u 07:40 sati.