Subject: o studentsko nastavničkom štrajku
Dragi svi,
Ponukana sam slati tekstove o ovoj temi jer se u medijima uobičajeno dila sve osim vijesti najbližih istinskom stanju oko studentskih prosvjeda. Kako li će tek bit iskrivljene informacije o skorašnjem štrajku nastavnika???!!!! A smatram da se ova tema tiče baš svih.
Znam da je to dostupno na Internetu, ali za slučaj da niste nabasali....
Nadam se da ćete kliknuti na link videa i bar preletiti pogledom doljnji tekst za dublji pogled u studentsku muku.
I inače čitanje b3./blog./hr članaka je Orwelovština na hrvatski način. Najbolje SF priče ali iz hrvatske zbilje i stvarnosti
Ukoliko vas dotakne, molim da svakako proslijedite mail i hvala unaprijed na vašoj “kapi”
1.
http://www.slobodnifilozofski.bloger.hr/post/spot-o-besplatnom-skolovanju-akademije-dramskih-umjetnosti/1422797.aspx
2.
nedjelja, 03.05.2009.
U očekivanju šezdesetosme (3)
ili:
Hrvatski The last stand
Dakle, da, kriv sam.
U toku svog poduljeg studiranja, a nešto više u onome što ukolo predstavljam kao "pauzu u studiranju", susreo sam se s mnogim oblicima studentskih prosvjeda, ali uglavnom su se mogli svesti u dvije kategorije. Prva je bila instrumentalno-programirana, potaknuta od strane mladih HDZ-ovih (a kasnije i Pašalićevih) kadrova koji su se na Sveučilištu vježbali političkom radu i povremeno, iz ureda Studentskog zbora, poslali prosvjednu notu Studentskom centru ili okupili dvadesetak članova nekog od studentskih zavičajnih klubova kako bi se izborili za veći izbor sokova u menzi, deset kuna jeftiniji smještaj u domovima, pola sata dulje radno vrijeme restorana, mekši toalet-papir i slično. Odlazeći s konferencija za novinare novinari bi se posprdno smješkali budućim profesionalcima i njihovim vježbama na političkom praktikumu, izbacili na papir pola kartice teksta i krenuli na nove zadatke.
Druga kategorija bili su ideološko-romantičarski prosvjedi, najčešće na Filozofskom fakultetu, ali i drugdje, gdje su se obrađivale neke standardne društveno angažirane teme, ali i dalje na pomalo naivan način tako da je u novinarima koji su odlazili s presica tinjala tiha nada da bi od ovoga moglo biti nešto, iako su znali da neće - društvena klima nije bila takva, predmet prosvjeda je bio prekrupan zalogaj, a i sami studenti su djelovali kao da ni sami u to previše ne vjeruju: dok su oni prvi vježbali za buduću profesiju, ovi kao da su to radili jer se to od njih očekivalo; kakav je to, uostalom, student Filozofskog koji u vrijeme svog studiranja nije bar jednom protiv nečega protestirao?
I tako, kad sam, nešto godina nakon što sam taj dio svoje karijere okačio o klin, čuo tih nekoliko rečenica vijesti da "studenti FF-a započinju blokadu nastave tražeći besplatno školovanje", palo mi je na pamet da se ovaj prosvjed može utrpati u obje gorenavedene kategorije. Kao prvo, legalizacija vječnog studiranja djelovala je kao arhetipski cilj onih iz HDZ-Pašalićevog podmlatka za koji jedini smatraju da se vrijedi boriti - vječito parazitiranje na tkivu društva, poput njihovih starijih kolega - a kao drugo, poklič na "besplatno školovanje" je zvučao tako apstraktno, idealistički i nedohvatljivo da i nije mogao krenuti s nekog drugog mjesta, nego s Filozofskog fakulteta. Jer, kao, kotač povijesti je već krenuo i nije ga moguće zaustaviti, hrvatski sustav visokog obrazovanja zaista postaje sve sličniji zapadnome - koji je provjereno efikasan - pri čemu oni najbolji ne plaćaju ništa, oni najgori plaćaju sve, i povratak na "besplatno školovanje" zaista ne može biti ništa drugo osim povratka na stari, nepovratni socijalistički princip kojeg su se u ovo društvu odrekli čak i oni od kojih se očekivalo da će ga posljednji ostati braniti.
I mislim da sam tada čak i na glas izgovorio nešto posprdno i omalovažavajuće, tipa "Mo'š mislit', jako pametno. Što, njima dvadesetorici odbili upis bez plaćanja pa dižu bunu?"
I prošao je dan-dva i pokazalo se da niti ih je bilo dvadeset, niti je bila riječ o površnim idealistima kakvih sam se nagledao u prošlosti, niti je bila riječ o lovu na privilegije.
I prošlo je još nekoliko dana, krenuli su za njima još neki fakulteti, a u međuvremenu studenti su se uspjeli probiti u javnost s dodatnim informacijama i odjednom su naivni idealisti pripalili onaj tračak nade da se ova zemlja još uvijek nije pretvorila u žabokrečinu nepotizma, korupcije, poslušnosti i nezainteresiranosti.
Jer, pokazalo se svakome tko je htio potrošiti više od trideset sekundi, koliko je trajao prilog u TV dnevnicima, ovo nije bio prosvjed. Ovo čak nije bila ni pobuna.
Ovo što su napravili studenti Filozofskog fakulteta bilo je otcjepljenje ne samo iz državnopravnog sustava Republike Hrvatske, nego i otcjepljenje iz kompletnog prostora i vremena u kojemu su se našli, od kmetskog mentaliteta, hermetičnog državnoslužbeničkog pogleda na svijet, od zatucanog provincijalizma i formalnoobrazovnog puta u provaliju kojim hrabro juriša ostatak Hrvata. Jer, kad se malo bolje pogleda, "ciljevi" prosvjeda su, za razliku od svih sličnih događaja u Hrvatskoj u proteklih dvadeset godina, samo vrh ledenog brijega u odnosu na sve ostalo što se ovih dana događa na Filozofskom i ostalim "blokiranim", a zapravo oslobođenim fakultetima u Hrvatskoj.
No, krenimo redom. Najozbiljniji argument protivnika prosvjeda je upravo neodrživost zahtjeva u situaciji u kojoj se danas nalazi Hrvatska, ali i s obzirom na obrazovne sustave razvijenih zapadnih zemalja. Jer, zaista, ako čak i toliko spominjana i hvaljena Švedska ima sustav studentskih kredita, što se tu neki crveni filozofi imaju buniti?
Odgovor je, naravno, tragično jednostavan - kakva je Hrvatska Švedska, tako je i njezin obrazovni sustav efikasan i pravedan. Drugim riječima, ako Hrvatska više nalikuje Kazahstanu i Gruziji, onda obrazovanje i treba biti besplatno, kao u Kazahstanu i Gruziji. Kad Hrvatska zaista i postane Švedska, onda možemo razgovarati.
Ciljevi....
Kao prvo, valjda nikome ne treba objašnjavati zašto je u interesu svakog društva da njegovi pripadnici budu što obrazovaniji i da, ako na išta vrijedi trošiti proizvodne viškove kako bi bilo dostupnije što širim slojevima, onda je to obrazovanje. Zapad je to počeo shvaćati prije najmanje stotinu godina, a sve stranputice na koje bi povremeno zalutao, pokušavajući izvući i najmanji neposredni ekonomski profit, je skupo platio i iz njih se izvlačio desetljećima. Kao drugo, osjetljivi i fino podešeni znanstveno-obrazovni sustav koji se pokušava izvana transplantirati u Hrvatsku, zemlju koja je još uvijek raskrečena između uređenog Zapada, korumpiranog Istoka i brdsko-plemenskog Juga, može uspjeti samo kao nadogradnja na jednako tako uređenu podlogu ostalih sustava - ekonomskog, političkog i pravnog - što u je Hrvatskoj svjetlosnim godinama daleko od ostvarenja.
Narodskim jezikom rečeno: kako se od studenata može očekivati da podignu kredit za školarine kad su prilično sigurni da će im, kad jednom diplomiraju, trebati godine kopanja veza i vezica, moljakanja i životarenja po bauštelama i ljetnim konobarenjima da bi napokon i pronašli posao u struci - ako ga ikad i pronađu - koji će im omogućiti da te kredite otplaćuju? Dok se za razne štednje u državnoj potrošnji kao izgovor izvlači "globalna kriza", ne pogađa li ta kriza upravo one koji ulaze u svijet bez ičega, samo s podebelim minusom natrpanim na leđa? Dakle, da, sve je to lijepo zamišljeno u glavama gospode u odijelima i kravatama koji ne pomaljaju nos iz svog ureda u ministarstvima: "mladi će ljudi svoj odlazak na fakultet ispravno shvatiti kao investiciju jer će nakon studija moći odabrati posao koji će biti bolje plaćen, nego da su ga tražili bez studiranja".
Evo, na primjer, posao školskog profesora?
Kao drugo, i sam obrazovni sustav u Hrvatskoj je okoštao i neefikasan, od osnovnog, gdje su se djeca odavno prestala odgajati i gdje ih se samo pokušava što brže progurati kroz svih osam razreda kako se ne bi naljutili roditelji ili ravnatelj, a bez obaveze da išta nauče, preko srednjeg, kojemu se u zadnje vrijeme pokušavaju utrpati obaveze koje mu ne pripadaju - "čuvanje djece" i briga da mladi ne budu na ulici - a oduzimaju mu se prava bez kojih gubi smisao - selektivnost - pa sve do visokog, gdje su znanja i vještine koje su na nekim fakultetima uvjet stjecanja diplome zastarjele već desetljećima. Novine su prepune oglasa u kojima se traže radnici s iskustvom. Naravno, zato jer svaki poslodavac zna da će morati potrošiti bar godinu dana da svježe diplomiranog "stručnjaka" nauči nešto što bi, da je studirao na trulom Zapadu, naučio uzduž i poprijeko - primijeniti svoje znanje.
Također se govori da se kredita i školarina ne moraju bojati oni najbolji studenti. Međutim, što to znači u situaciji kad je sustav nastave i ispitivanja takav da se stimulira samo jedna vrsta znanja, samo jedna vrsta talenta, a ocjena će u velikom broju slučajeva ovisiti o tome je li profesor taj dan ustao na lijevu nogu, pri čemu ne dovodim u sumnju objektovnost pojedinih osoba, nego objektivnost sustava ispitivanja u Hrvatskoj, koji ovisi o objektivnosti ljudskih bića općenito. A o tome su stručniji od mene dovoljno rekli.
I tko normalan bi se u takvoj situaciji bio spreman obavezati da će sljedećih deset ili dvadeset godina svog života otplaćivati kredit koji je morao podići kako bi kupio polovičan proizvod, onaj koji će onda još morati dorađivati, servisirati, obnavljati, bez ikakve garancije da će se isti ikada početi isplaćivati?
...sredstva...
Sljedeća stvar zbog koje se studente kritizira s nekoliko strana su načini njihove borbe. I tu se našla principijelna koalicija nepismenih i prepismenih: prvi im, u rangu nemuštih zvukova prije deset godina ispuštanih iz usnih šupljina da se "prosvjedima ruši država" i da je "vlast izabrana na demokratskim izborima od naroda" (prije sto godina su vjerojatno iste stavove argumentirali time da je svaka vlast od Boga), prigovaraju da "nije u redu blokirati nastavu jer i studenti koji se s njima ne slažu imaju pravo na učenje", dok drugi tvrde da su studenti neorganizirani, neartikulirani, da je "Znanje nije roba" naivan, a još k tome i netočan slogan.
Prve je lako riješiti; u demokratskom društvi štrajkovi i nenasilne blokade svega i svačega su uredni dio društvenog mehanizma i, ako prosvjednici nisu ništa drugo nego vandali, to se riješava s malo suzavca i dvadeset-trideset pendreka. Međutim, ovdje to, očito, nije slučaj. Sjedni, dva.
Drugi su, na žalost, najbolji pokazatelj da je u hrvatskom obrazovnom sustavu nešto katastrofalno pogrešno kad proizvodi ljude tako tragično nesposobne samostalno razmišljati. Naime, kao prvo, prilikom ovakvog prosvjeda uopće nije potrebno da prosvjednici budu artikulirani; na koliko načina možete izreći zahtjev "Želimo besplatno obrazovanje"? Nisu tu potrebni traktati i analize, ako skupina A nešto želi i vjeruje da ima pravo na to, a skupina B joj nešto ne da, onda kreće borba drugim sredstvima, a među tim drugim sredstvima su i galama i blokade. Naime, da je bilo ikakve koristi od artikuliranosti, do sukoba vjerojatno ne bi ni došlo.
Druga stvar, a to je srž hrvatske intelektualne tragedije dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća, je da su studenti Filozofskog fakulteta, zapravo, bez pretjerivanja, danas jesu najartikuliraniji dio hrvatskog društva. Formom i sadržajem, tekstovi koji se nalaze na njihovim internet stranicama i proglasi koje dnevno izbacuju u javnost govore da danas u Hrvatskoj prosvjeduje intelektualna elita; po pismenosti, promišljenosti, dubini sadržaja, strateškoj oštrini i ciljanosti oni su toliko iznad hrvatskog prosjeka da nije ni čudo što se mnogima čini da studenti trtljaju gluposti: jednostavno zato jer ih ne razumiju; ono što studenti tvrde, zahtijevaju i iznose je toliko iznad moći poimanja prosječnog Hrvata, toliko dimenzija iznad hrvatskog prosjeka, da bi njihovi proglasi isto tako mogli biti napisani na Svahiliju. Očito je kao žrtva nerazumijevanja pao i Stipe Mesić koji bi, kao, trebao biti na istoj strani kao i studenti, poslavši ih nazad na nastavu i pokazavši da od svega toga, zapravo, i nije baš puno shvatio. Isti efekt biste dobili ako biste nekome tko se jedva provukao kroz osnovnu školu pokazali izvod rješenja Schrödingerove jednadžbe za pravokutni potencijal: rekao bi "Kakve su ovo gluposti, ovakve znakove nitko nigdje ne koristi!" Dodatak tragediji je da dobar dio kritičara studentske (ne)artikuliranosti sve što vidi u javnim medijima prima zdravo za gotovo i nema čak ni toliko inteligencije da shvati da je to što čuje i vidi samo površni, novinarski, senzacionalistički dio priče i da traktati i analize koji govore da su studentski zahtjevi i više nego razumni i opravdani zapravo postoje, samo treba uložiti ono malo truda, pomaknuti ruku i pogledati na direktan izvor informacija, bez oslanjanja na posredništvo medija. A materijala, bogami, ima, i to sasvim dovoljno za nekoliko studija o direktnoj demokraciji i civilnom društvu.
A kad bi zaista malo bolje pogledali, vidjeli bi da studentski prosvjed uopće nije samo "prosvjed za besplatno studiranje", nego prosvjed protiv općeg stanja obrazovanja u Hrvatskoj.
Uz ovo se veže sljedeći prigovor, suprotan ovom prethodnom, a to je da su studenti previše idealistični i premalo svjesni hrvatske realnosti; da su njihovi prijedlozi odlično zamišljeni, ali "neće vam to, djeco, proć'". Na stranu standardna hrvatska kmetska pomirenost sa sudbinom, ali ovaj prigovor pokazuje da ovakvi kritičari nisu baš previše svjesni što se zbilja događa. Naime, paralelno s čvrstim političkim programom, studenti su krenuli i s direktnom akcijom - upravo je blokada nastave skrenula pažnju na njih - koja se pokazala kao jedini način borbe kojim se išta može postići. I ovdje se opet pojavljuje argument o tome da, zapravo, nije potrebno da se bude artikuliran. Naime, u proteklih dvadeset godina javljali su se mnogi sasvim dobro artikulirani koji su ukazivali na probleme. Međutim, nadglasali su ih oni manje artikulirani koji su bili jednostavno - glasniji, a pošto u demokraciji svi imaju pravo glasa, artikulacija se izgubila u kakofoniji džungle. Isto tako, javljali su se mnogi pametni s prijedlozima za rješenje raznih problema. Međutim, glupi su ih nadglasali jer ih je bilo više, a u demokraciji većina pobjeđuje. I tako se pokazuje da za postizanje cilja ne moraš biti ni pametan ni elokventan, jer u ovakvim uvjetima pomaže jedino tvrdoglavost. I samo će tvrdoglavost, a ne pamet ili vještina, pokazati tko će u ovom hrvanju izaći kao pobjednik
...i opravdanja
Uz tvrdoglavost se veže i posljednji dio naše priče, onaj o društvenoj odgovornosti. Naime, još jedan od prigovora studentima tiče se aktualnog društvenog trenutka, "globalne krize" i potrebe da se štedi na sve strane. I kako sad tu, molim vas, izvući još stotine milijuna kuna za školarine kad zapadna civilizacija propada, tisuće Hrvata ostaju bez posla, a država je pred socijalnim nemirima?
Strateg i teoretičar bi odgovorio da je obrazovnje najvažniji dugoročni društveni prioritet i kad se od njega oduzima, dugoročna rješenja postaju sve manje izgledna i društvo počinje samo sebe vući prema dnu. I bio bi uglavnom u pravu.
Nešto manji strateg i teoretičar, a nešto veći praktičar bi inzistirao na odgovoru: dobro, ali odakle izvući ta dodatna sredstva? Na ponavljanje nešto većeg stratega i teoretičara, ovaj manji bi, sasvim legitimno, inzistirao na praktičnom rješenju: novac nije apstraktna kategorija, on mora doći odnekamo. I bio bi donekle u pravu.
Najmanji strateg i teoretičar, a vrlo veliki praktičar, recimo jedan od onih koji je uletio u predavaonu i prekinuo predavanje čime je započela blokada fakulteta, a razmišljanje prepušta djevojci koja ga je nagovorila na to, rekao bi: boli me kurac, novac se razbacuje na sve strane, potkupljuju se seljaci, Sanader kupuje BMW, Primorac šalje milijune u Hercegovinu, a ovdje nemate za jebene školarine!
I bio bi potpuno u pravu.
I objasnit ćete vi tom dečku da novca nema, jer zaista ga - nema. Potrošen je na kardinalne, pardon, kapitalne projekte i provizije dogovorene uz ručak u Veroni, potrošen je na mito seljacima kako bi se kupilo deset glasova za većinu u Saboru, potrošen je na milijun umirovljenika, od kojih su bar polovica lažni, radno sposobni i umirovljeni prije vremena, potrošen je na idiotarije na koje nije smio biti potrošen, svi ostali su se namirili, svi su dobili svoje, i sad, kad je državna kasa ostala prazna, sad treba trčati onim slojevima društva koji su obrazovani i razumni i kojima se može objasniti da je novac potrošen i oni će, pošto su razumni, shvatiti i prihvatiti da, pošto su stajali zadnji u redu, za njih više nema?
E, pa, očito neće, ne moraju, i ne smiju jer niti su odgovorni za manjak koji je nastao niti će, dugoročno, njihovo pljačkanje ikome pomoći. Naime, isti će se manjak pojaviti i sljedeće godine, i one nakon nje, i one poslije, sve dok se ne zablokiraju ne samo fakulteti, nego i čitavo društvo. Onda će oni odgovorni vjerojatno pobjeći sa zlatom u London, a oni koji su ostali će se pitati zašto im nitko nije rekao da novac ne raste na drveću i da, kad ga uzmu studentima i nastavnicima, sir i vrhnje baš i neće prodati dovoljno skupo da od toga živi cijela država.
O društvenoj odgovornosti govori i još jedan aspekt situacije. Naime, ovaj prosvjed najviše će štetiti, naravno, samim studentima. Iako se na blokiranim/oslobođenim fakultetima događaju tribine, predavanja i radionice, oni će ipak biti zakinuti za programski dio svog obrazovanja i sve će to morati nadoknađivati. Zato se ovaj prosvjed na neki način može staviti u istu kategoriju sa štrajkom glađu, pogotovo zato što se svojevrsnom metodom kamikaza - privlačim pažnju na sebe osobno, trošim svoje vrijeme i navlačim gnjev države - želi poslati poruka koja je važna za cijelo društvo i koja se tiče opće dugoročne strategije. No, to očito nitko ne shvaća.
Na žalost, hrvatski jal i zatucanost ipak su se pokazali jačima od sve ove argumentacije, tako da su se kao najveći protivnici prosvjednicima pokazali drugi studenti, kao i njihovi profesori, čast izuzecima. Rektor je rekao svoje, Senat je rekao svoje, a zagrebački Fakultet političkih znanosti je prvi na kojemu je blokada završena nakon što se pojavio velik broj studenata koji su se usprotivili prosvjedu, valjda uplašeni da neće stići na more. I umjesto da se pridruže prosvjednicima u nečemu što će se u budućnosti vjerojatno pokazati kao hrvatski the last stand i proglase generalni štrajk u cjelokupnoj vertikali obrazovanja - jer, s obzirom na situaciju u obrazovanju općenito, već smo jednom nogom u provaliji, bez metafora i pretjerivanja - hrvatsko se znanstvno-obrazovno vodstvo još jednom slizalo s establišmentom i pokazalo se da im je važnije njihovo mjesto u hijerarhiji, nego društvo u cjelini. A to što se odnos vlasti prema obrazovanju u proteklih dvadeset godina ne može nazvati nikako drugačije nego nacionalnom veleizdajom neka brinu djeca, neka se žrtvuju, neka skaču pod pendreke, to je ionako njihov posao, oni nemaju privilegije koje trebaju čuvati.
Išli su u rat, neka idu i na prosvjede.
Jučer mi je puhnulo u glavu i otišao sam na Filozofski, na plenum. Bio je to subotnji večernji izlazak kakav ne pamtim i žalim one koji to neće doživjeti i osjetiti - a pitanje je koliko još imaju vremena. Jer ovih se dana u Hrvatskoj događa nešto drugačije, nešto dobro, nešto što se još nikad nije dogodilo.
I ako me sad pitate je li ovo šezdesetosma, odgovorit ću: nije. Šezdesetosma je bila pičkin dim prema ovome, tada su se održala dva predavanja i jedna tribina u SC-u. I zato ću sve koji na ovaj tekst ostave komentar "Lijepo je to, ali neće uspjeti" stjerati ukurac, jer možda su u i pravu, ali neka idu u kurac baš zato što su u pravu, zato što doprinose tom neuspjehu i pokazuju da nisu zaslužili da se netko na ovakav način bori i za njih i njihovu djecu, da se izlaže pogibelji samo kako bi ih oni mogli gledati s visoka i patronizirajuće pljuckati. Jer nitko ne gleda kako je čovjek umro, gleda se kako je živio. Svi koji su živjeli su prije ili kasnije umrli, ali malo je onih koji su umrli, a da se može reći da su živjeli. E, pa, danas se na Filozofskom fakultetu živi.
***
Kad sam bio tamo, uzeo sam i formular za peticiju i ovih dana ću je gurnuti pod nos svima koje poznajem, a možda i još nekima. Možda napravim još ponešto, neku sitnicu za koju će netko od dežurnih cinika reći da ionako ništa ne znači. Pa, možda i ne znači, ali je sigurno više od onog što je on napravio. Jer svaki čovjek, ma što radio u životu, radi to za sebe - prosvjeduje, popravlja strojeve, odgaja djecu, gleda televiziju, ništa - i kad se završi s pričom, samo to će se brojati: što si napravio za sebe.
Borio se za bolje društvo?
Neke nevažne sitnice?
Ili ništa?
Srdačan pozdrav Vesna
098 44 03 03
vesna.franelic@pu.htnet.hr
vfraneli@gmail.com
In lak'ech Lahak Chuen
--------------
hvala dragoj eli na ovom prilogu, boro
Post je objavljen 12.05.2009. u 05:21 sati.