Ponekad odem sjesti na kolodvor praveći se da čekam nekoga. Zasjednem, zapalim cigaretu i svako malo bacam pogled na sat, trudeći se da čujem šta govori ženska preko razglasa.
Ajde da popijem kavu, imam još vremena, neće vlak još neko vrijeme, taman sjednem i zapalim još jednu.
A vlakovi škripe, ljudi se deru jedni na druge, ljube se, grle, trče, skaču, šetaju, spavaju, švercaju, žicaju, piju, jedu, ljube se, smrde, naborani su, iskrivljeni su, grimase iscrpljene ničime, sumanuti mehanizam istrošenih kuraca i napaćenih duša...
Jebote, pa šta ti sve to možeš vidjeti dok ovako sjediš bez razloga na kolodvoru i ne radiš ništa? upita me Progradior.
Ma ne, vulgariziram Krležu, oduvijek mi je bio san režirati njegovu Hrvatsku Rapsodiju, zato i imam fiksaciju na kolodvor i vlakove.
Aha, odvrati Progradior mirno, ali nije da nisi mnogo u krivu, ovi ljudi stvarno ne idu nigdje.
Pa ni ja ne čekam nikog, samo foliram.
Zagasim cigaretu, pozdravim Progradiora i konačno dočekam Vlak.
Post je objavljen 12.05.2009. u 00:35 sati.