Već pomalo napuštam uporno nastojanje očima. Godine su nataložile smislenost ustroja; ustroja moje stvarnosti; moje istine; mojega gledanja i misli mojih. Takvost moja jest godinama.
Još u nekim davnim počecima, kako nam misli naše navode, započeo je niz smislenog održanja procesa, u kojem nastajahu slični procesi. Nekako u ovim vremenima sebe, takvoga kakovog se vidim i poznajem, usvojili smo konačnost kao istinu sastavnice cjeline, konačnost sebe. Stvorili, mada ne mireći se sa njom. Oči i misao navode nas na to, a srce bi i preko moći svojih.
U nekom miru svome, kada vrijeme kao da nije, misli odlutalih van domašaja svijesti moje, kao ispran ... tek jest postojanje onoga što nisam.
Procesi, što postojanje određuju, su kao u nekim drugim vremenima. Tek iskrica neka, da prostor i vrijeme odredi.
Kao stranac neki, po tiho, napustih uzburkamost nastojeći je mirom ne remetiti. Procesi idu, kao da svijest ih nadzire. Sve uzročno slijedi svoj tijek. Nema uzbuđenja koja bi remetila milionima godina stvaranu cjelinu mog obitavališta.
U smiraju sve ostalo je cjelina; i ono što sam vidio i mislio, i što ću vidjeti i misliti. Da, al ono što jest je bez remećenja cjeline sviješču, osim možda točkice što prostor i vrijeme obilježavaju.
I kao navika neka u procesima obitavalištima
moga, riječima i imenima, mislima, slikama ... oslikati se stvarnost nastoji. Kome?
O godine, miliona što vas je, ovdje svijest još postoji; svijest sebe; život. Znam, vi misli ste moje, slike moje, zvukovi, osjeti ... Obilježja materijalne stvarnostiste moje. Činite moj dom i ja vas poštujem. Ne, nisam vas napustio, ali htjedoh vas malo vidjeti, da bih vas svijestan bio. Htijedoh, al oči ne mogu... ni riječi, ni misli. Morao sam ostati sam, bez upliva konačnosti, ono što stvarno jesam.
U stanju tome odričnosti vremena i prostora jesam, ali za postojanje proces jest. Procesi su vremenom i prostorom. Time jest moj dom sadašnji; ono što vidite i prepoznajete ... očima, glasom, riječima, mislima .... To je postojanje. Ono što stvarno jest vanvemeno i vanprostorno jest. Kao sva istina, mada jest samo jedna.
I kada mi svijest napusti vrijeme i prostor u slijedu njenom, istina jest. Njoj dolazimo vječno sviješću, a ona jest vječno osnova svega postojanja.
Sve što postoji u savršenoj je vezi. Ni jedan atom ni viška, ni manjka.
A veza postojanja u cjelinu nosi još jednu zagonetku svijesti. Sada, što je to? Ono između prije i poslije? Što je to? Istina, dragi prijatelji, istina! Istina jest! Vječna i uvijek ovdje, sada. A tko si ti čovječe? Pogledaj. Mogu li oči?
Prijateljice i prijatelji dragi, pokušao sam vam predočiti ono što jest, na način kako slijed moga postojanja dokučiti može.
Sve vas srdačno pozdravljam i volim i ne žurite suviše, da ne zalutate. Svijest može i u krivo i morate održavati vezu sa svojim zabludama, jer one često čine takvost vašega doma. Mijenjajte to s ljubavlju prema svemu, kako bi vaš dom bio drag svijetu i privržen istini ... :)
Post je objavljen 11.05.2009. u 22:06 sati.