Marketing
Sveti Leopold Bogdan Mandić
Rodio se 12.svibnja 1866. u Herceg-Novom, u Boki Kotorskoj. Bio je slabašno i nježno dijete, tako da su ga jedva nakon mjesec dana mogli krstiti u župnoj crkvi. Nadjenuše mu ime BOGDAN tj. od Boga darovan. Vrlo znakovito ime. Krštenje je čin po kojemu postajemo djeca Božja i po kojemu će nas Krist nazvati svojim prijateljima. Za Bogdana će ovo uvijek biti prvo, najvažnije prijateljstvo i sva će druga prijateljstva biti podložna ovom. Od tada, kako dolikuje svakom dobrom kršćaninu, on će ljubiti Boga u svima i iznad svega. Sve će ljubiti u Bogu. To je bio način, da obogati život i srce. Svako prijateljstvo u kojemu nije sadržan Bog, nepotpuno je i prolazno. I svako prijateljstvo iz kojega je Bog isključen, postaje rizično.
Lako je sanjati, ali je teško snove ostvarivati. Bogdan je otputovao u kapucinsko sjemenište u Udinama. Odande je poslije dvije godine, 1984. otišao u samostan u Bassano del Grappa da stupi u novicijat. Prihvatio je život, kakav bi drugi, možda svetiji i jači od njega, mogli smatrati nesnosnim i ludim. On ga je, sada kao fra Leopold, prihvatio s hrabrošću. Poslije novicijata, prihvatio se učenja s velikim zalaganjem, koje mu je nadahnjivao ideal i posve osobiti ciljevi.
Postao je svećenikom 20. rujna 1890. u Veneciji.
Nije mogao otići u Herceg-Novi da odsluži svoju mladu misu među svojima. U zamjenu im je poslao svoju fotografiju. Bila su potrebna nova odricanja. Od toga dana u njemu će sve više rasti i jačati ljubav prema griješnicima kao i želja da postane oruđe pomirenja s Bogom i s braćom. Trebat će mu mnogo strpljivosti s onima koji će ga optuživati da je „previše širokogrudan“ prema pokornicima. On je osjećao da Bog želi da on bude svećenik sa srcem koje će svakoga prihvatiti.
Ostao je nekoliko godina u Veneciji kao ispovjednik, a zatim je boravio u raznim samostanima svoje redovničke Provincije. Bio je u samostanima u Zadru, Bassano del Grappa, u Kopru i u Thiene (Vicenza). Njegovi su poglavari znali, da mogu s njim slobodno raspolagati, usprkos njegovih planova, o čemu ćemo više reći kasnije. Dao se jednostavno na raspolaganje da ga premještaju po volji. Na taj je način mogao uvijek i svuda činiti dobro. Posebno je mogao ispovijedati te tako prijatelje nanovo vraćati u milost Boga i ljudi.
Njegovo prijateljstvo nije bilo bučno i glasno, niti je isticao vrijednosti svoga rada. Ono je bilo poput mirne rijeke, koja dovodi život u tihe doline. Nije poput prijetećeg potoka koji protječe između razdvojenih stijena, odnoseć i ono malo života, koji ondje raste ili bi mogao rasti.
Otac Leopold je privlačio pokornike sa svojom marljivošću i još više s osobnom dobrotom. Po mišljenju nekih, koji su mu to došli reći, bio je pretjerano dobar. U tim zgodama on je pokazivao na križ i govorio: „Takav je On, a što ćete na to reći? On je čak umro za duše“. Tako je i sebe bodrio da bude još velikodušniji u dobroti i u brizi prema svojim pokornicima, prijateljima, makar je to bilo i na štetu njegova već slaba zdravlja. Prijateljstvo koje traži svoju osobnu lagodnost bi se moralo nazivati: egoizmom.
Otac Leopold je u svakom samostanu, posebno štovao oltar s Presvetim i Gospin oltar. To su za njega bila mjesta, koja je pohađao i gdje se molio. Lijepo je imati prijatelje na zemlji, ali još je utješnije kada znadeš, da ih imaš i u nebu.
Za Boga koji je jedini „Gospodar“ bio je spreman sve prihvatiti. Govorio je: „Ako On to želi, onda je dobro“. Što se tiče „Blažene Gospodarice“, njegova ispovjedaonica mogla je biti skromna i hladna, ali je činio sve moguće, da po koji cvijet ukrasi Njezinu sliku. Njoj se bez prestanka molio, povjeravao joj je najteže slučajeve, svoje i svojih pokornika, prijatelja.
Otac Leopold je bio poslan u Padovu 1909. Tu će ostati sve do smrti, osim onog vremena koje proboravio u zatočeništvu za vrijeme Prvog svjetskog rata i već spomenutog kratkog boravka u Rijeci. Padova mu je odmah zadala mnogo posla, prijatelje kojima će se posvetiti u ispovjedaonici. Bile su to osobe raznih društvenih staleža: bogati, siromašni, školovani i neuki, dobre duše, koje su imale samo potrebu da se s njih skine prašina i one duše, koje su ugrezle u blato do vrata. On je imao za svakoga prikladnu riječ: redovito blagu, a samo u potrebi prodornu. Trajno je primjenjivao ljubav prema Bogu i prema dušama. Doista, on nije bio uvjeren – osim kad je u pitanju vrijednost sakramenta po kojemu Bog daje oproštenje – da on može dati mnogo. Naprotiv, bili su oni, prijatelji-pokornici, koji su mu davali priliku da učini nešto malo dobra za otkup svojih grijeha i da mu omoguće, uzajamno, zaraditi kruh što ga jede u samostanu, kao i za mjestance, koje bi mu imao dati „Gospodar“ u nebu.
S prolazom godina, ocu su Leopoldu nadošle razne bolesti. Na sve se to malo ili ništa obazirao. Za njega su duše pokornika-prijatelja vrijedile više, nego njegov vlastiti život. Također i onda, kada je morao biti u bolesničkoj sobici i ondje je nastavljao primati ljude. Uoči svoje smrti, ondje je još ispovijedio pedesetak pokornika.
Post je objavljen 11.05.2009. u 20:00 sati.