Marketing
Crna Gora u deset slika...
O Crnogorcima kolaju vicevi da su lijeni egotripaši, pustahije i šverceri.
Žene su im po pričama visoke bujne i prekrasne, a Daniel Popović je u stvari zagrepčanec koji je samo preko žnore pjevao Đuli za njihov studio na evroviziji.
I rekord na sto metara im je kao 72 metra.
Crnogorci su imali Deju Savičevića, sjajnu desetku koja je jednom 72 metra trčala s loptom ispred dva obrambena igrača Bayerna (što ubija urbanu legendu o lijenosti) i zabila, Duška Ivanovića i Luku Pavičevića bez kojih bi teže Plastika osvajala što je osvajala, danas neku ludu generaciju vaterpolista koja čuda radi, a o nevjerojatnom komentatoru Đurkoviću, bravo momci, bravo Supermeni - sam se raspiso u postu o pokojnom Mutiću...
Crnogorci inače opljačkaju i popale Konavle svakih stotinjak godina, a vrhunac su pokazali granatiranjem Dubrovnika, što je jednako debilizmu da Mona Lizi crtaš brčiće.
S minivošom.
Ali kako i u Hrvatskoj postoje neki primosi
zbog kojih crvenim kad me pitaju odakle sam i kako vjerujem da svugdje ima debila ali i divnih ljudi, te kako u prknu nemam crviće nego Krakena, nakratko sam u povratku s Korčule posjetio ovu najnoviju priznatu članicu zemaljske kugle.
I oduševio se.
I razočarao.
I dizao i padao, ali ostao pod dojmom.
Ako je Hrvatska mala zemlja za veliki odmor, kaj je onda ovo?
Za dva sata si sve vidio!
Ali za vidit...
Zavidit.
Kao prvo – obala.
Nastavak najljepše obale na svijetu, dakle naše, lijepa poput naše, s jednim plusom – sve je nekako čisto i nema odvratne plastike, kiča, kinđurije svih vrsta.
Sveti Stefan, umjetno je napravljen poluotok, takozvani Tombolo (Primošten kod nas, došao od riječi – premošten), to jest predivno napucanih stotinjak kućica na jednoj hridi.
I momak je – zatvoren.
Neosvijetljen.
Napušten.
Zapušten.
S plastičnim toitoijem za šljakere na ulazu.
I s najstarijih građevina vire klime ko sisići iz dekoltea Barbari Kolar.
Navodno su ga prodali Rusima i sad ga kao fol spremaju za sezonu.
Nevjerojatno.
Uć se nemre, izvana prekrasan i sablasan.
Od Štefa do Budve prekrasna staza i Kraljevska plaža.
Doslovno
Nekakav hotel-ljetnikovac, uređeno da boli, valjda su i soljenke od Swarowskog...
Prodano Rusima ili nekom, ali blistavo čisto i dojmljivo.
Iza brda Kraljičina plaža, dugo ne vidjeh ništa smirujućije.
Kod nas bi tamo već virilo 30 kamp kućica s preprženim pljeskavicama, ali tamo ni duha.
Prodano Arapima, ali još nisu počeli sređivat.
Iza još jednog brda, restorani na plaži.
Fino, ne silovano, kulturno.
Konobari mutavi na granici neugodnosti.
Plaža mrak, Nik Gold slab.
Ni N od starog Nikšićkog.
Al pogled...
Pitam domaćine jel to neko fino mjesto, pa dobijem šamar - nije osim što dva stola od tebe sjedi Milo Đukanović...
Kasnije smo još obišli i potez prema Baru, ali svi se slažu da je Budva broj jedan.
Jako lijepo.
Svi putevi od obale vode preko stare prijestolnice Cetinja, skromnog i ne pretjerano pamtljivog mjestašca (vjerojatno zbog konstantne kišurine) u kotlini nakon dosta pentranja, do prijestolnice – Podgorice.
Grad je malen, moderan i sav u dizalicama i izgradnji.
Mamića i Bandića ko u priči...
Sam sjever, Rožaj, Berane i taj kraj nisam stigao vidit, ali rekoše da je dosta surovo i siromašno, dok sam malo razočaran Nikšićem (ne i Nikšićanima, živila crnogorska Mensa!) ostao prošle godine na proputovanju u Albaniju.
Između Podgorice i Nikšića nalazi se manastir Ostrog.
Zaljepljen poput albino lego kockice visoko u planinčugu ostavlja neki čudesno smirujuć dojam.
Ljudi svih vjera sa svih strana svijeta mukotrpno pješače do njega i tamo traže mir u velikoj dvorani podno same crkve.
Iako sam poznat da inače padam na velike cice i masnu hranu, na ovo sam stvarno ostao paf.
Prekrasno.
Crnogorci općenito imaju fetiš graditi nešto u kamenu na vrhu planina i općenito tamo gdje orlovi imaju astmu, ali stare rimske i antičke građevine u ravnicama općenito ostavljaju da istrunu.
Najbolje što sam jeo je, uz burek na autobusnoj u Cetinju - definitivno jagnjetina u kajmaku u Kolibi u Bogetićima
a najinteresantnije – cicvara.
Ali još jednom janje u kajmaku. Da se ne zaboravi...
Cicvara je neko brašno, kajmak i mrcu preveć ulja sa sjajnim kiselim vrhnjem po vrhu...
Izbjegavajte platu u Cetinju, boli pupo...
A ni gambori nisu gabori, pogotovo u Langustu u Pržnom.
Uz Ostrog, najviše sam se oduševio Lovćenom, planinom na čijem je vrhu (sic!) napravljen mauzolej velikom pjesniku Njegošu.
"Kak Njegoša dvaaaa..."
Serpentine, grozna cesta, parking, propušni tunel s 400 stepenica, ostaviš dušu, i onda...
I onda – ko da si ušo u Gospodare prstenova, 1800 metara nad morem, planine i doline, Cetinje ko piknjica u dubini, lijevo sija sunce, desno dolazi oluja... u Budvi +25, gore +1.
I nigdje ograde!?!??!?
Nisu džaba Grci radili te hramove za komunikaciju s bogovima delali tak visoko.
Divan osjećaj.
Odmah kraj Lovćena ima još viša planinčuga za koju je sam Njegoš rekao - kad Crna Gora rodi veću facu od mene, tamo ga pokopajte.
Ja sam pitao jel se ta planina ako je viša od Lovćena zove Hajćen (low-high, ahahahah, to meni jako smiješno), ali ja i moje fore, ono, navikli ste, sori...
Skadarsko jezero dijele s Albanijom, a osim što baš i nije kupko, a ima i zmija, toliko je zeleno da zove na odmor i mir...
I zaljubiš se u tišinu.
Šteta što nema skoro nikakve infrastrukture, pogotovo kod Rijeke Crnojevića, ali zato ima divan stari most...
i najveće crnogorske sise!
(ona brda tamo iza, ko vam kriv kad ne vidite sise di i ja...)
Virpazar me nije pretjerano dojmio, iako u blizini ima vinski podrum uklesan u stijenu (Crnogorci...)
A i našao sam dokaz zašto su trenutno tako loši u nogometu...
Ponekad su malo perverzni...
Ali dosljedni...
I u principu, jako sam se lijepo proveo.
Pijte Tamno Nikšićko, jedite Njegušku pršutu, nađite jagnjetinu ispod saća ko što ja nisam uspio, uživajte u prirodnim ljepotama koje su doduše rasprodali...
Budva je preskupa, unutrašnjost normalna, vode za tuširanje nema 80% vremena, vozači su teži debili, a kako nema autoceste - samo polako.
I imaju dobro foru - Srbima naplaćuju eko-taksu na automobile na ulazu u zemlju 10 eura!
Susjedi, kaj ćeš...
I za kraj, Boka Kotorska, crno mirno more opasano planinčugama i otočići (muški i ženski) ispred Perasta.
Battery full.
PS. Tu sam si baš ko onaj Borimir kaj ga prvog koknu umjesto onih pekmezastih debelonožaca.
Putovati....
Post je objavljen 11.05.2009. u 15:22 sati.