Danas je dan za pričanje priča. Pokušajte ju pročitati. Nije baš jasna, ali dosadno mi je, a znam da mi je nešto na pameti. :)
Zlatno doba prije kojih tridesetak godina, rodila se Ona. Hrvatica. Dijete besprijekornih plavih očiju i blond kose. Njeno ime zvučalo je poput neke pjesme koje se prisjećaš iz ranog djetinjstva. Voljela je putovati, iako je bila tek mala djevojčica. Pokazalo se da voli glabu. Nekoliko puta su joj dali mikrofon u ruke, a ona je počela pjevati, u mikrofon, da, i divili su joj se. Vratila se kući s već malo više slave. U školi je imala nastupe, bila je u svom svijetu, izgledala je nježno i daleko, poput anđela, ali naravno da nitko ne zna je li oni postoje. Pisala je sastavke, pjesme, skladbe, za razbibrigu, a mnogi su već uviđali talent. Osnovnu je završila i ostala zapamćena po nečemu holivudskom što je donijela. Srednja, završena jedva, tada je već bila na udaru umjetnosti, padale su i eurovizije (iako je pola života bila u Americi). I kad je konačno bila oslobođena, s Njim je otišla na vječnu turneju. Ne za jedan album, nego za cijelu karijeru. Glazba je evoluirala. A tada, jednostavno ću reći, umjetnici su se vjenčali i dobili dijete (Nju*). Prvu godinu Njenog života umjetnica se primirila i posjetila onu prvu nastavnicu hrvatskog, iz one davne skromne škole. I dovela je malenu*. Malena je bila tako neprimjetna, no u tim ljubičastim očima već se naziralo nešto čarobno. A u sljedećih par godina, nastavlja se turneja, naša prva luda umjetnica je prenijela svoje umijeće na malenu. Malena je svirala, malena je pjevala. Ista majka, govorili su. Bila je čudo od djeteta, hmm. Tata je samo bio ponosan. Jednom su doputovali u zemlju zalazećeg sunca, a te jedne zore za njih je sunce zauvijek zašlo. Umjetnica je voljela slikati, a te zore je bila magla. No ona jeslikala to sunce, mašući paletom na sve strane, iako nije imala pojma o slikarstvu. Tata je tada, kad se približila suncu zalazeći sve više u maglu, rekao: Draga, bit će još noći. Ništa s ne vidi, a malena je umorna.
Umjetnica nije slušala. Zašto? Ne, nije toliko zbog tvrdoglavosti kooliko zbog jednog čovjeka na balkonu obližnjeg hotela (Poznanik, ili za nuj i malo više od toga). Znate, i on je nešto rekao. Vjerojatno neku glupost o tome kako se iz blizine za još par koraka savršeno vidi dio koji Umjetnicu muči. Zakoračila je, ali kad ono, nema tla. Magla je ipak magla. Dakle, bili su na rubu klanca. I tako je po prvi put u životu, doslovno, propala. On je (nakon što je pogledom potražio balkon (Uvijek mu je bio sumnjiv taj Njen prijetelj koji je s njima doputovao)) pohitao za njom i zadržao je, ali desio se odron. Malena se probudila i kad je vidjela spodopbe u magli, potrčala je, ali kad je došla sve što je ostalo bio je urlik, i paleta. Crtež, tko će ga znati gdje je, ta ona nije ni znala što je majka slikala. (Bile su joj 3 godine). Bjesomučno je počela juriti, dozivati, čak je govorila i engleski, ali uzalud. Ovo više ni ja sa sigurnošću ne znam, ali znam da joj se približio čovjek (poznanik, je li!) i zatvorio je. Gdje, malena nije znala, samo je vidjela malu rupu i plavo nebo koje se zamračilo nakon velikog TRAS. Tad je zaspala. Probudila se na travnjaku. Gdje, kada, to sigurno nitko ne zna. Samo zna da su je pronašli ljubazni ljudi te odveli na mjesto gdje čuvaju drugu djecu. Svi su govorili poznatim jezikom. Možda je ona sve o putu u Japan sanjala, a probudila se s mučninom na travnjaku na kojem nikad prije nije bila? Ne pričaj gluposti. Malena je rasla, i nastavila život u kuću jedne drage djevojke koja je bila željna posvojiti neko dijete. Malena više i nije tako mala, ali njena sjećanja su jednog dana počela navirati. Pogotovo kad je čula jednu pjesmu, na radiju, koja se prema spikeru nije puštala već deset godina (po zakonu poštovanja). To je bila najutjecajnija pjesma Umjetnice izgubljenog doba, koja se nakon Njenog i Njegovog "nestanka" nije puštala sve do sad. Malena je slušala i u pola sekunde sjetila se svega, pa i svog pravog imena. Shvatila je SVE. Zašto se nije sjećala svoje prve 3 godine, zašto niti itko drugi, zbog šoka, kako je jedan doktor rekao. Znate li što je još saznala. Profesori u njenoj školi često pričaju o jednoj dražesnoj plavoj djevojci. Naravno, to dokazuje da ju njena prošlost prati, i da će se sjetiti jednog dana, jer očito je njena plavokosa majka išla baš u tu školu u koju se nedavno upisala. To čak i nije tajna! Zato učenici često vide njene slike na zidovima škole (ah) ali nitko ne shvaća da jedna mala ista kao i slika. Ne, nitko nije primjetio. I naravno, zato u predstavi prije par dana nije mogla glumiti rekvizit zatvorena u kutiju. Ne, ona ne može biti rekvizit, ona je rođena za velike stvari. Ona je glazbenica, ona svira bubnjeve, iako se ne sjeća gdje je to naučila.
...........
Možda jednom posvojim dijete. Ma ne. Ne volim djecu.
Evo moje bolesne pričice. Drž'te se ljudi, pozdravljam vas puno, bog!!
Post je objavljen 11.05.2009. u 11:51 sati.