Ponedjeljak. Dan kad se najteže ustati. Kad se morate, nakon lijepog vikenda, vratiti na posao, u tu ubitačnu svakodnevnicu. Očito dan na koji sad već redovito preispitujem koliko sam zadovoljan životom, poslom, bih li trebao nešto mijenjati, jesam li trebao izabrati nešto drugo...
Radim u firmi u koju sam došao što zbog stipendije, što zato što sam mislio da se u njoj bave nečim malo zanimljivijim. Plaća je u redu. Al sa svojim faksom, za par godina, s malo ambicija, guranja, mogao bih mlatiti bar dvostruko, ako ne i trostruko. No taj opis posla me ne zanima. Ima jedan drugi opis posla, koji me između ta tri najviše privlači, plaća je nešto veća nego moja sada, u početku ne, al dugoročno gledano da. No i taj opis posla ima elemenata koji mi se ne sviđaju i vjerojatno bi se sve svelo na to da radim jedne te iste stvari (među njima i one koje su mi bile najdosadnije na faksu) iznova, iznova i iznova. No ipak bi bilo dinamičnije nego sad. Al zato bih radio ko konj. Preko 8 sati dnevno, subote bi padale, možda i nedjelje... u onoj najprofitabilnijoj opciji bilo bi još gore u tom pogledu.
Sad radim 8 sati dnevno, smrću je zabranjeno radnu subotu i spomenuti. Plaća, velim, je pristojna. Još kad se uzme u obzir koliko za nju radim – odlična.
Frend ovaj vikend radio cijelu subotu, malo i nedjelju. (To mi je horor. Trenuci kad zaključim da mi je super.) Veli da će dat otkaz sljedeći mjesec, ide doma na more i „vraća se zemlji“. (Sere, al ak to fakat napravi, skidam kapu, bit će mi idol.)
Koja je zapravo poanta? Stalno osjećam neki pritisak s tim parama i karijerom. Čemu sve to? Mlatiti silne pare, stalno misliti na posao, jedva dobiti malo godišnjeg... Kaj nije posao tu da preživimo? Ne moramo više raditi u polju, ići u lov i sl. samo da doživimo sutra. Sigurno bi bilo uzbudljivije provesti cijeli dan u lovu, al kaj sad, možda i nije tako loše odsjediti tih 8 sati u uredu nakon kojih si slobodan...nekad i prolete, ima dana kad se osjećaš koristan... vratiš se doma ne preumoran, odeš trčat, na nogomet, na francuski, klepaš stoliće trokutaste... možeš još uz to imati cijeli drugi život, hobi, projekt, samo si malo vrijeme preorganiziraš da ga ne gubiš uzalud... jebi ga, možda si nikad neću moći priuštiti neki Volvo bez kredita na miljon godina, al jebeš i njega...
Sunčano je, otpedaliram na posao, u prolazu pozdravim frizerku, prođem kroz park, naslutim ko u petak jel Dan sisa – ma super mi je! Na kraju krajeva, post pišem u 11:05 bez ikakvog pritiska.
Svejedno, užasava me pomisao da bih ovdje radio cijeli život. Nadam se da ću za par godina pobjeć nekam... ne znam ni sam di... odlučio sam nakon talijanskog (na kojeg krećem na jesen), naučit nizozemski. Pa ak Kneginjica veli „ne“, idem u Belgiju za Antwerpenkom i eto mi avanture!
Post je objavljen 11.05.2009. u 11:20 sati.