Oduvijek sam voljela vjenčanja. Nervoza nekoliko trenutaka prije, duga bijela haljina, ponosan mladoženja. Roditelji sa suzama radosnicama, a u istom trenu u kutu oka skriva se i ona tužna suza... Kakav je osjećaj kad znaš da se za nekoliko trenutaka vežeš za osobu do svojeg posljednjeg trena postojanja? Kad znaš da, gdje god bio, što god radio, ta osoba je uz tebe, daje ti podršku, vjeruje u tebe i najvažnije, voli te do samog kraja? Bar bi tako trebalo biti u teoriji.
Sjedila je par metara od mene dok smo slušali propovijed prije nego su naše bližnje povezali upravo ovako gore navedenim. Gledala sam joj oči. Suzile su.
Pomislih prvo, ma to je od dragosti. A onda sam shvatila... Osvrnula sam se na riječi koje su bile govorene u kratkom govoru prije samog obreda.
Cijeli život tražimo ljude, ili ih bar pokušavamo nehotice pronaći. Tražimo ih, da bismo našli prijatelje. Želimo prijatelje, da nađemo nekog tko će nas voljeti. Jer, kad bi nas netko volio, više nebi bili sami. I kroz život idemo, tražimo... I kad nađemo jednu određenu osobu, uz nju se vežemo. I očekujemo da tako bude cijeli život. No, što kad se stvari preokrenu? Što kad ti osoba u koju si imao/la najviše pouzdanja i u koju si ulagao/la najviše svoje vjere jednostavno okrene leđa? Što onda? Nadati se boljem i završiti u suzama s vremena na vrijeme?
Napisala sam jednom ''Baš da i ima koje slobodno mjesto, ja bih se bojala odustati'' .
Would I?
Taj njen pogled me proganja. Kad bolje razmislim, ne volim vjenčanja.
Bar ne ona koja ne završe sretno.
(Did you love?) Oh to be forgiven
(Did you try?) But it wouldn't be right
Post je objavljen 10.05.2009. u 22:44 sati.