Nisam mislila da će naša veza potrajati, najiskrenije. Ali sam ga zavolila. I gotovo je. Ako me povrijedi sada, isplakat ću dušu. Neznam kako sam ga zavolila u ovih 16-17 dana, koliko smo zajedno, ali jesam. I prelijepo nam je.
Odveo me danas daleko, izvan grada, na jedno prelijepo mjesto. Na jednu livadu pored rijeke. Sjedili smo na kamenu, pričali o nama, o svemu, zadržali se tamo dulje nego što smo mislili i duže nego što sam ja smjela, ali nije prvi put. Razmišlja da se vrati vamo, jer trenutno radi u drugom gradu a vikendom dolazi samo zbog mene, iako mu treba 6 sati vožnje autom. Naporno mu je, a ne možemo jedno bez drugog. Pametan je on, smislit će već nešto. :)
Neznam, još uvjek ne vjerujem, sve je kao da sanjam. Ćak ga je zavolila i moja najbolja prijateljica, iako ona uvijek, ali baš uvijek mrzi moje dečke i svađa se s njima. Još su i najbolji prijatelji postali, i dokazao joj je da nisu svi muškarci kreteni.
Samo otkad sam s njim, više ni ne pričam sa mamom. Ona odbija pričati samnom, ne slaže se s tim da smo nas dvoje u vezi jer on ima 19, a ja 15 godina. Zna da mi ne može zabraniti, zato i ne pokušava. Ali me ne razumije, uopće. Ona u mojim godinama ona nije imala dečka. Tvrdi da se u mojim godinama ne može zaljubiti, da sam ja još premlada za to. I poljubac u mojim godinama je Bože sačuvaj, osim ako veza nije jako ozbiljna. A i tad je upitno.
Neznam. Zbog nje se osjećam krivom. Voljela bi kad bi ona prestala toliko osuđivati i barem me jednom saslušati. Volila bi kad bi mogla joj reći neke stvari, ali neću, jer znam kako bi reagirala. Njoj ništa što ja radim nije normalno, i što god napravim napravila sam krivo.
I onda sam ja kriva što smo se udaljile.
Post je objavljen 10.05.2009. u 18:46 sati.