Jutarnje sunce, začuđujuće s obzirom na jučerašnju kišu, ju je probudilo. Lagano je otvorila oči i onda udahnula zrak koji je mirisao po ružama. Maknula je poplun s sebe i onda ga nemarno otklopila na stranu te ustala iz kreveta. Prišla je prozoru, pažljivo i onda se naslonila na njega. Pariz se probudio. Vidjela je ljude kako žure ulicama, žaleći se na prekrasno sunce što nije mogla shvatiti. Zima se previše bližila, ovo su bili zadnji trenutci u kojima se moglo uživati. Pa zašto se onda nitko nije osvrtao za suncem koje je prodiralo kroz krošnje drveća posađenog u aveniji?
Osjetila je hladnoću na rukama te se odmaknula od prozora. Oči su joj zastale na satu. Probudila se prerano. Sedam sati i 45 minuta. Od samog pogleda na sat joj se prispavalo. Maknula je pladanj s doručkom kojeg je Marie neprimjetno donijela, kao i svakog jutra, te se bacila na krevet utonuvši u jastuke. Kosa joj je pala preko lica dok joj je jedan pramen škakljao nos, ali nije marila. San ju je polako svladavao iako je osjetila hladnoću na svojem tijelu. I nije se više željela odupirati.
-Eveil! Mademoiselle Martin!*-
Čula je Mariein glas i onda otvorila oči. Pitala se koliko je prespavala. I je li prespavala devet sati za što se iskreno nadala da nije. Brzinom je ustala i onda pogledala na sat. 8.30 Crvene brojke su treptale, kao da ju pokušavajući upozoriti da kasni. Pariz je bio grozan oko devet sati. Promet, gužve, a podzemnom nije željela ići. Ipak, sad nije imala drugog izbora.
-Bien, bien!*-
Navukla je traperice i široku majicu znajući da će se i ovako i onako morati presvući. Pitala se što točno Lilli kani s njom, tako netalentiranom i bezvoljnom. Dobro, možda je ipak i imala volje. Željela je uspjeti. Voljela je balet, ali nije željela biti primabalerina ili nešto takvo. To bi bilo previše naporno za nju. Prebacila je torbu preko ramena i onda, zgrabivši ključeve, izjurila iz svoje sobe te prošla hodnik i izašla na hladan rujanski zrak koji ju je ispunjavao skladnošću.
Lilli ju je nježno zagrlila. Mirisala je po svojem uobičajenom, slatkastom parfemu koji joj je pristajao. Raphaelle je imala osjećaj da bi ga mogla namirisati na kilometre, pa i dalje. Svezala je kosu u rep i onda sjela na klupicu nasuprot Raphaelline i izvadila svoj mobitel.
-Drago mi je da si ipak došla.-
-Ali zašto?-
Zavezala je papučice i onda malo prohodala na prstima. Više ju nisu toliko boljeli.
-Želim da uspiješ. I znam koliko samo želiš pobjeći. U lipnju je audicija za balet Trnoružica, hej - ne smij se! Mislim da imaš šanse ako budemo vježbale.-
-Ali nisam tako dobra...-
Lilli se nasmijala.
-Nemaš pojma koliko si dobra, malena.-
Izašla je iz svlačionice ostavljajući Raphaelle samu da razmisli. Makar može probati. Da. To je nešto što duguje Lilli. Vjerovala je u nju svim svojim srcem iako je Raphaelle propuštala većinu satova. Pa zašto joj je onda pružena prilika?
Lilli je pritisnula gumb 'Start' na stereu. Dvoranom se pronijela Rain On Your Parade.
-Pokušaj. Samo se razgibaj, u redu?-
Raphaelle je kimnula i onda duboko udahnula te napravila nekoliko pirueta te skokova. Prsti su je, doista, manje boljeli nego jučer. Morala se vratiti u prijašnju formu. Tad je gotovo bila dobra. Mogla je to ponovno uspjeti. Mogla je otići od kuće, putovati Europom. Imala je snove.
Why did you turn out the lights
Did you know that I was sleeping
-Au revoir, Lilli!*-
Mahnula joj je izlazeći iz studija. Lilli joj se nasmiješila te se onda latila posla. Raphaelle nije shvaćala kako je sama mogla pospremati cijeli onaj studio s dvoranom i svlačionicom. Snovi, jesu li doista bili tako dobri da bi sve učinio za njih, za njihovo ostvarenje? Uzdahnula je i onda sišla stepenicama u podzemnu gurajući se s još jednim mnoštvom ljudi u kojima su još titrali njihovi neostvareni snovi.
Stigla je na četvrti sat, nevoljko. Nikad nije voljela geografiju. Doduše, nije voljela niti jedan predmet. Osim matematike. Pokazivala je čudnu sklonost i razumijevanje za taj predmet usprkos njihovom lošem profesoru.
-Gdje si bila!?-
Charlotte je viknula na nju čim je ušla u učionicu. Raphaelle je zakolutala očima i onda bacila knjige na svoju klupu te se zavalila na stolicu. Adrien se pojavio pored nje. Nije shvaćala zašto ne može biti trenutak sama.
-Balet.-
-Ali ti ga mrziš.-
-Lilli je super, vjeruje u mene. Možda.. možda ću otići na audiciju u lipnju.-
Plavokosa djevojka se nasmijala ne shvaćajući svoju prijateljicu. Raphaelle, napokon, nije voljela balet. Pa što je sad ovo bilo? I, što je bilo sljedeće? Sad će se prestati družiti s njima zbog neke Lilli?
Raphaelle je pogledala u nju ne vjerujući. Zašto bi se nešto doista moralo promijeniti jer ona pokazuje zanimanje za balet?