Sjećate se onog lika koji je kupio karte za SP u rukometu pa nije pogledao datum? Zbog njega nismo išli na tekmu. E taj isti lik je trebao voziti u Zadar na momačku. Dogovorili smo se već tjednima prije polaska. Majstor je dobio temperaturu (barem tako kaže) večer prije polaska. Naravno, nije našao svrsi shodno reći mi to tu istu večer kako bi si ja organizirao put u Zadar već mi je to javio u subotu prije podne. SMSom naravno. Ja sam dobio SMS u 12 i kusur, a vidio ga tek u pola jedan. I sad si ja sredi prijevoz do Zadra, a na poslu sam u Samoboru. Srećom, najdraži su bili dovoljno organizirani i blizu autobusnog kolodvora pa su kupili kartu za prvi bus. Nije bio pun pa je bilo i mjesta. Imao sam sreće kaj je bila subota pa nije bilo puno putnika. S njim više ne idem niti u ribolov. Ma koji ribolov. Ni na plac!
Sama momačka je bila dobra. Kako ne pijem alkohol iz nekoliko razloga bio sam jedini trijezan. Među hrpom pijanih likova to zna biti naporno s vremena na vrijeme. Posebno kada su glede nekih stvari (tipa navijačke skupine, čak i godine) razlikujemo. Neke pjesme su se ponavljale desetak puta u pet minuta. I tako iz sata u sat. Naravno, bilo je super razdoblja kada dva sata nismo ponovili niti jednu jedinu pjesmu. Blagdan za uši.
Na posljetku, oko 3h ostalo nas je šestero. Troje mrtvih od alkohola, dvoje poprilično razumnih i ja trijezan. Jedan od ove trojice je dobio ideju svih ideja. Idemo na Velebit. Ako krenemo sada, do ručka, ma koji ručak, do 10h smo u Zadru. Nisam mogao vjerovati svojim ušima. Likovi su bili u stanju otići na Velebit a da ne znaju ni kako se zovu. Smijeh! Da bude još komičnije lik je počeo objašnjavati kako se nećemo penjati. Cijelo vrijeme idemo po ravnici i samo se jednom spuštamo. Zaboravio je da tamo gdje se spuštamo da se moramo i popet kad idemo nazad. Naposljetku, lik je zaboravio da se izgubio na Velebitu dok je bio trijezan. Na kraju balade, oko tri i petnaest je išao zvati frenda koji voli Velebit. Htio mu je reći kako bi mi išli gore (bez da je itko od nas iole razumnih rekao DA). Nadam se da ga je ovaj sterao u rodno mjesto. Da mene probudi netko u tri ujutro s takvom idejom priopćio bi mu to s neviđenim žarom u očima. Naravno, mi smo ispali pi**e jer nismo htjeli ić.
Vjenčanje i svadba koji su bili tjedan dana kasnije su bili više nego zadovoljavajući. Jelovnik na svadbi je bio malo čudnovat za naše kontinentalne pojmove, ali ne mogu tvrditi da sam ostao gladan. Baš suprotno. Najeo sam se ko prase. Plesalo se do fajrunta. Sve u svemu, fini dani u Zadru. Moram napomenuti kako sam se od svih ljudi na kraju najbolje zabavljao sa Slavoncima. Najbolje mi leže. To se mora priznati.
Kada sam već spomenuo zvanje u gluho doba noći moram se osvrnuti na još jedan bezobrazluk. Neki ljudi si daju za pravo zvati me radi posla u petak kasno na večer, subotu rano ujutro. Čak i nedjeljom. Njima hitno treba nešto podesiti ili napraviti i to naravno traje samo pet minuta (a to nikad, ali nikad nije pet minuta). Zbog toga sam uzeo jedan privatni broj i vikendom gasim službeni. Jučer sam ga zaboravio ugasiti i kaj me nisu zvali prije osam? Nevjerojatno. I čude se kaj se ne javljam.
Opet su me raspizdili majstori. U srijedu sam jednom čovjeku selio telefonsku liniju. U jednoj utičnici su spojili žice kako si ne bi dopustio NITI JEDAN telefonist. Vjerojatno su to radili električari. Da bude glupost još veća, okvir utičnice nisu normalno pričvrstili u zid. Oni su ga zagipsali, zagletali i namazali farbom. Naravno da sam ja trebao vaditi taj okvir i naravno da ga nisam mogao izvaditi nego sam se oko stavljanja običnog modula patio 40 minuta. Nekima bi bilo bolje da ne rade posao za koji nisu osposobljeni. Samo ti ljudi to nikada neće shvatiti. Ah da… Nisu ni označili utičnice kako treba.
Post je objavljen 09.05.2009. u 23:06 sati.