I namjerno dopuštam odvezanoj vezici da se vuče za mojom nogom.
Jedno bez drugoga ne ide, jer je to nešto ne razdvojivo i besmisleno jedno bez drugog. Ponekad me dotakne potez i nešto u meni se odvaži reagirati. Na pogrešan način. Besmisleno. Jer ako pogledam i označim svaki pogled potrebnim, umjesto da ga učinim osjećajem, postat će besmisleno. A i razmišljati onda o besmilenim stvarima postaje besmisleno. No ostaju smislene uspomene koje brišu pogrešne slike.
Stanem na malom mostu, pomalo osjetim ljutu svježinu u zraku, uzdahnem, pogledam u mutnu rijeku pa shvatim koliko je toga uz mene. Koliko toga ja činim i koliko toga čini mene. Na poslijetku sagnem se, svežem vezicu, naslonim se sa zamućenim pogledom, skrivenim u tihom obzoru. Budite mi pozdravljeni.
Post je objavljen 11.05.2009. u 10:45 sati.