-Mademoiselle Martin, ecoute!*-
Sićušna djevojka u trećoj klupi se okrenula naprijed i tupo zabuljila u madame Fitzroy koja je inače predavala povijest i bila im je razrednica. Raphaelle Adelina Martin nije voljela slušati na satu - sve bi i ovako učila doma. Imala je užasnu majku koja ju je uz učenje tjerala na balet koji je obavezno preskakala. Draže joj je bilo piti kavu s Charlotte ili se smijati s Adrienom. Njena majka i ovako nije ništa provjeravala.
-Comme sa?*-
-Silence!*-
Raphaelle se samo nasmijala i onda okrenula prema djevojci koja je sjedila u klupi iza nje. Charlotte je imala platinasto plavu kosu i stalno se smiješila. Moglo bi se reći da je Raphaelle uživala u njenom društvu. U tom nevjerojatnom optimizmu koji joj je ispunjavao svaki dan.
Vani je padala kiša. Raphaelle je znala da danas mora otići na sat baleta, majka je počela sumnjati. I nekako joj se išlo. Željela je plesati danas, navući te svijetlo ružičaste baletne papučice i odvrtjeti se nekoliko krugova u njima pjevušeći nešto jer je došla ranije. Nije voljela kasniti, dok je obožavala raniti. Uvijek je imala malo vremena za sebe. Možda je ponekad doista i voljela balet.
-Ideš na balet danas?-
Kimnula je glavom i onda uzdahnula te se okrenula prema naprijed i izvadila zelenu bilježnicu po čijim je stranicama počela crtkati neke besmislene crteže koje nitko nije razumio, pa čak niti ona. Ipak, pomagali su joj da se izvuče iz ovog svijeta koji joj je bio zamoran i dosadan.
And ooh la, she was such a good girl to me
And ooh la, the world just chewed her up, and spat her out
Trčala je kišnim ulicama Pariza i vrtjela se oko svoje osi udarajući ljude s svojom ogromnom torbom. Tu i tamo bi opsovali i nastavili hodati boreći se s svojim kišobranima. Raphaelle nije imala takvih problema. Ona je imala svoju ogromnu jaknu s kapuljačom koja je onemogućavala kiši da prodre do nje i svoje vjerne starke na nogama. Sva je bila majušna, osim njenih velikih smeđih očiju u kojima su ljudi nalazili toplinu. Ipak, za tako majušnu djevojku - Raphaelle je bila oštra na jeziku i pomalo hladna.
-Salut!*-
Pozdravila je crvenokosu djevojku koja je već bila u svojoj opremi i upravo je vezala baletne papučice. Zakolutala je očima čuvši Raphaellein mekan glas i onda izjurila iz svlačionice. Nije ju baš previše voljela. Raphaelle bi mogla isto reći i za nju. Michelle je bila užasna. Mislila je da novcem može dobiti sve. A zapravo je i mogla, baš kao i Raphaelle. Ali razlika je bila ta što Raphaelle nije željela da joj majčin novac nešto kupi. Željela je to sama kupiti, svojim novcem, sama to zaraditi i zaslužiti. Zato je i išla u javnu gimnaziju, ne privatnu. Iako je njena majka odlučila sljedeće ju godine preseliti. Ipak, sad je bio rujan i ostalo je još puno vremena do toga.
-Et un. Deux. Trois!*-
Podigla se na prste osjećajući snažnu bol u njima i onda se zavrtila preko prostorije te napravila nekoliko skokova opet se dočekavši na prste. Sjela je u kut prostorije i onda ih primila u ruke vidjevši kako se Michelle smiješka. Prišla joj je Lilli i onda sjela kraj nje. Lilli je za jednu instruktoricu baleta bila jako smirena, možda zato što nikad nije bila opsjednuta savršenošću. Bila je balerina kratko vrijeme, nikad ne dospjevši do primabalerine. Nije to htjela. Za razliku od Raphaelle, ona je s 17 godina znala što želi.
-Što je bilo?- Lilli ju je obzirno upitala i onda protresla kosu kako bi maknula šiške s očiju.
-Prsti. Ubijaju me. A Noelle me muči s baletom.-
-Znaš da ne moraš dolaziti.- nasmiješila joj se. Raphaelle je kimnula i onda slegnula ramenima.
-Sviđa mi se ovdje.-
Lilli je ustala i potapšala ju po koljenima.
-Pričekaj me. Idemo na kavu. Dovoljno si stara za nju, zar ne?- nasmiješila joj se i onda otplesala do svojeg ureda. Imala je 27 godina, živjela u boljoj pariškoj četvrti s svojim dečkom i radila u galeriji dok joj je poučavanje baleta bio samo hobi. Raphaelle je jednog dana željela biti kao ona. Možda bi čak i poučavala balet ako ju to čini sretnom. Ali nikad neće biti kao ona samim time što je njena majka imala novaca, za razliku od Lilline.
And don't be a star, it's such a drag
Take care of yourself, don't begin to lag
Sjedile su u kafiću najbližem studiu. Lilli je uglavnom pričala dok ju je Raphaelle slušala. Pričala je o tome kako je studirala u Londonu koji je previše kišan za ičiji ukus. Ipak, tamo je upoznala svojeg dečka Alexandra koji se doselio s njom natrag.
-Et tu?*- napokon je upitala ugasivši cigaretu. Nagnula se prema naprijed i naslonila lice na dlanove.
-Ja? Ah, sa mnom nema ništa. Nikad ništa nije bilo.-
-A gdje kaniš studirati?- upitala je znatiželjno. Svakim trenutkom je bila sve simpatičnija i simpatičnija Raphaelli.
-U Parizu. Socijologiju.- odgovorila je odlučno. Znala je da to želi studirati od svoje trinaeste godine, kad je još bila osnovnoškolka. Izrazito pametna, kako joj je pisalo u školskom izvješću. S visokim IQ-om.
Lilli je zadovoljno kimnula glavom i onda pružila 2 eura konobaru te ustala.
-Možeš li doći sutra ujutro u studio?
-Imam školu. Ali ako mi napišeš ispričnicu..- Raphaelle se nasmiješila. Lilli je samo kimnula glavom.
-Sutra, u devet. Vidimo se. I ponesi papučice, trebat će ti.-
I onda je otvorila vrata lokala i izašla van, još čvršće privivši svoju kožnu jaknu uz svoje mršavo tijelo. Ispružila je ruku i dozvala taxi koji ju je odveo niz ulicu. Raphaelle je zapalila cigaretu i onda duboko udahnula smrdljivi zrak.