Odakle gubitak osjećaja grijeha? Odgovor je evanđeosko-teološki: »Taj osjećaj ima korijen u čovjekovoj ćudorednoj savjesti i on je zapravo poput neke njezine vage«. Srce = savjest, upozorava Isus, izvor je ili korijen čovjekovih zala. »Iznutra, iz srca čovječjega izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka« (Mk 7,21-23). Čovjekovo srce ili savjest, dakle, izvor je i korijen osjećaja grijeha, dok je sam osjećaj grijeha kao neka njena vaga, magnetna igla, termometar pred Bogom: sve sami točni miljokazi gdje smo i što smo kao grešnici u Božjim očima. Boga nismo kadri prevariti kao što umijemo varati čovjeka: »Čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu« (1 Sam 16,7). Bog »istražuje srca i ispituje bubrege« (Jr 17,10; Sir 42,18). Zato za sva pokoljenja ostaje obvezatan Božji nalog: »Načinite sebi novo srce« (Ez 18,31) u Kristu: »Ja u njima i ti [Oče] u meni« (Iv 17,23).
Kolektivno zamračenje osjećaja grijeha nije prvi slučaj u povijesti. Naime, »nije rijetkost u povijesti u više ili manje dugim razdobljima i pod utjecajem mnogostrukih činitelja da moralna savjest teško potamni kod mnogih ljudi«. Papa je o tome više puta govorio. Ponovno pita: »Ne živi li suvremeni čovjek pod prijetnjom pomračenja savjesti, iskrivljenja savjesti, umrtvljenja ili 'anestezije' savjesti? Brojni znakovi pokazuju da u naše doba dolazi do takva pomračenja, što je vrlo uznemiravajuće jer je savjest, koju je Sabor ocrtao kao 'najskrovitiju jezgru i svetište čovjeka' (GS 16), tijesno povezana s čovjekovom slobodom... Zbog toga je savjest bitna sastojnica na kojoj se zasniva nutarnje čovjekovo dostojanstvo, a istodobno i njegov odnos s Bogom. Neizbježno je stoga da se u takvoj situaciji pomrači i osjećaj grijeha jer je usko vezan s moralnom savješću, s traženjem istine, sa spremnošću čovjeka da se odgovorno služi svojom slobodom«.
»Sa savješću potamnjuje i osjećaj za Boga, a kad se izgubi to temeljno unutarnje uporište, nestaje i osjećaja grijeha«. Razloge te dvostruke tame u kojoj se nalazi i suvremeni kršćanin (= tama savjesti i tama osjećaja za Boga) pokušajmo svesti na tri bitna: 1) Suvremeni kršćanin ima zatvorene oči duha da shvati svoj položaj pred Bogom, da shvati da se nalazi u korjenitoj ugroženosti od grijeha i krivnje i zato u korjenitoj opasnosti da promaši svoj zadnji cilj života. Čemu onda život? Čemu gigantski napor oko napretka?; 2) Otupljena savjest mu stoga više ne govori da je zbog svojih grijeha, koje nastoji omalovažiti i pokriti svim mogućim psiho-sociološkim sredstvima, pred Bogom pravi optuženik i krivac koji zaslužuje vječnu kaznu; 3) Ne vidi u sebi grijeh i krivnju, kao što vidješe Augustin i Pascal i Newman, niti priznaje da ga od toga egzistencijalnog zla samo Bog može odriješiti i povratiti mu milost, spokoj i radost Božjeg djeteta. Ni suvremeni kršćanin, dakle, ne opaža svoju smrtonosnu bolest: multisklerozu grijeha i krivnje. Ali tu je i druga smrtonosna bolest: sljepoća duha sučelice vlastitom nutarnjem i vanjskom ćudoredno-duhovnom neredu koji objektivno zaista prijeti vječnom smrću.
Ivan Fuček, "Grijeh i obraćenje"
Post je objavljen 08.05.2009. u 21:00 sati.