Pregled posta

"Školice" su opus magnum argentinskog književnika Julija Cortázara i jedno od najvažnijih djela hispanoameričke književnosti. Ovaj se roman značenjski račva u nekoliko smjerova, ima mnoštvo mogućnosti interpretiranja, a samo je čitanje prava avantura s obzirom na to da pisac nudi čitatelju - kao istinskom sustvaratelju značenja - barem dva različita načina čitanja knjige. Cortázarove "Školice" igraju se na dva kontinenta: s one i s ove strane, u dva grada: Parizu i Buenos Airesu, u čijim se toposima, atmosferama i putanjama likova ogleda istinsko tkanje života.

Bogatstvo "Školica" otkriva se i u jeziku, u ludizmu govor
, stilova i pripovijednih modusa, u prepletu eksperimentalnoga, poetičnoga i realističnoga, u oponašanju džezerskih varijacija, humoru, ironiji ili sklonosti nadrealnome. Za Cortázara umjetnost mora biti i inovacija i spoznaja i igra. Prava igra podrazumijeva postojanje čvrstih pravila i zanos u činu igranja; znači i kombinatoriku i slobodu. A "Školice" su upravo vrhunska književna igra koja fascinira svojom strukturom i lakoćom improviziranja, te istovremeno pruža silan užitak u samom igranju - čitanju i sustvaranju značenja.

"Roman je napisan u znaku neumoljive potrage, koja se zbiva na svim zamislivim razinama... Horacio Oliveira, središnji lik 'Školica', prototipski je tragatelj. Tragaju i članovi Kluba Zmije, traga i Morelli, autorov dvojnik i glasnogovornik. Što se traži? Autentičnost, 'novi poredak, mogućnost nalaženja drugog života'. Ono traženo izražava se u mnoštvu figura, 'opsesivnih metafora' rasutih po cijelom romanu kao što su: most, prolaz, otvor, središte, ključ, 'kibuc želje'. Po želji se može dodati: smisao, svrha, spas. Osnovna figura je, naravno, sama igra školice: dopiranje od 'Neba' do 'Zemlje', ali u istoj ravni... 'Školice' su i potraga za drukčijom književnošću, za svojevrsnom anti-književnošću i anti-romanom ili ne-romanesknim romanom u 'samoubilačkoj pobuni protiv knjiškog uma'..."
(iz pogovora Dinka Telećana )