Nisam odmah mislio govoriti i o filmovima. Oni imaju svoju priču i ne traže drugih priča. BEZ BRIGE, analize pjesama Fratello i Totalno drukčiji su još uvijek na prethodnim postovima.
Ipak , predomislio sam se. Filmovi su važni, kao i popularne pjesme. Mnogi ih gledaju, kao što i mnogi slušaju pjesme.
Niste gledali taj film! Što? Videoteka! Trkom!
Film «Klub boraca» je vrlo interesantan i kako se to kaže, kontroverzan film. Postigao je veliku gledanost i iza sebe ostavio velike polemike. Filmski kritičari, a i oni koji to nisu, pisali su puno o njemu tako da sam na internetu uspio naći nekoliko napisa i iz njih izdvojio one sa kojima se uglavnom slažem. Budući da me prvenstveno interesira socijalna psihologija u filmu citirati ću ih u prilagođenom obliku.
Kratki sadržaj:
Jack je depresivac koji pati od kronične nesanice i očajnički traži izlaz iz mučno dosadnog života. U toj potrazi nalijeće na Tylera Durdena, karizmatičnog prodavača sapuna sa totalno uvrnutom filozofijom života. On vjeruje da je razvijanje samog sebe posao za slabiće, a autodestrukcija nešto za što je zapravo vrijedno živjeti. I ubrzo se nađu na parkiralištu mlateći jedan drugoga, stvarajući od toga pravu predstavu u kojoj dostižu vrhunac.(Vrhunac? Čega? Pročišćenja? Tko zna!?) Da bi privukli i druge u pravi užitak fizičkog nasilja, osnivaju tajni Klub Boraca, koji ubrzo postaje iznimno uspješan. No Jacka ipak vreba jedno šokantno iznenađenje koje će promijeniti baš sve...
Nešto potpuniji kratki sadržaj:
Psihološki triler/drama:
Dok u ustima osjeća hladnu cijev pištolja koji drži odlučni Tyler Durden (B. Pitt), prestrašeni Jack (E. Norton) prisjeća se kako je uopće dospio u tu situaciju. Još donedavno bio je bezlični činovnik u automobilskoj tvrtki i živio neuzbudljiv konformistički život. Boreći se protiv neuroza i nesanice, odlučio je poslušati liječnički savjet i posjetiti grupnu terapiju pacijenata liječenih od tumora testisa. Susret sa stvarnim ljudskim nevoljama isprva mu je izuzetno pomogao, te je počeo ići na skupne seanse različitih bolesnika. Ubrzo je, na svoje razočaranje, primijetio da istu praksu primjenjuje i Marla Singer (H. Bonham Carter), ekscentrična djevojka koja se tako suočavala s vlastitim problemima.
A onda je tijekom jednog avionskog leta upoznao Tylera Durdena, neobičnog prodavača sapuna čija su mu se anarhistička razmišljanja odmah svidjela. Iste večeri, nakon što je Jacku u požaru potpuno izgorio stan, Jacku je Tyler spremno ponudio smještaj u svojoj ruševnoj kući na periferiji. Njihovo se intenzivno druženje polako počelo pretvarati u čudno prijateljstvo. Tyler je od Jacka zatražio da ga snažno udari. Doživljena bol i prepuštanje životinjskim nagonima obojici su se izuzetno svidjeli, te su zaredale česte međusobne tučnjave. Postupno su se oko njih počeli okupljati znatiželjnici koji su se s vremenom i sami stali međusobno tući. Stoga su Tyler i Jack odlučili osnovati Klub boraca, mjesto na kojem bi se, uz strogo određena pravila, frustrirani ljudi u nemilosrdnim tučnjavama oslobađali napetosti i stresa. Na Jackovo veliko iznenađenje, klub je ubrzo stekao kultni status i velik broj članova, od kojih su neki bili i njegovi dobri poznanici.
Ipak, postupno su ga počele brinuti Tylerova destruktivnost i neobuzdana seksualna veza s Marlom...
Filmske kritike:
Ekranizacija istoimenog romana dobila kultni status. Film redatelja Davida Finchera tjeskobno je, vizualno fascinantno, intelektualno izazovno, precizno režirano i besprijekorno odglumljeno remek-djelo. Fincher je izuzetno intrigantan.
Palahniukov roman gotovo trendovske tematike …Isprva oštra i beskompromisna kritika otuđenog i dehumaniziranog suvremenog društva okrenutog površnoj zabavi i konzumerizmu, "Klub boraca" postupno postaje kompleksan psihološki portret samoživog i nezrelog pojedinca koji izlaz iz depresije i odušak svom neiživljenom junaštvu naposljetku pronalazi u predavanju životinjskim nagonima.
'Klub boraca' je valjda jedini film čiji se happy end sastoji od samouništenja glavnog junaka, a možda i cijele civilizacije. U tom je svijetu 'američki san' jako daleko, ali umjesto da se protagonisti bore da ga dostignu, radije izabiru njegovo potpuno uništenje. Dakle, u njemu se zbilja muškarci udaraju šakama, ali to nije film o nasilju i izbijenim zubima... Bizarna postmodernistička bajka.
Palahniuk, Klub boraca opisuje kao odgovor devedesetih na Camusa, Ballarda i Borroughsa.
-film o kojem se mnogo polemiziralo i zbog kojeg se kritika podijelila. Neki su kritičari smatrali da potiče nasilje, autodestrukciju i da je općenito destruktivan, a teorije su otišle tako daleko da su proizvodnju sapuna kojom se bavi Tyler Durden (i koji nagovara naratora da ukradu masti izvučene liposukcijom iz ljudi te ih iskoriste za unosan posao) povezivali s nacizmom i koncentracijskim logorima u kojima su se ljudsko meso i kosti koristili za sapun. Drugi su pak film proglasili remek-djelom .
-što su sredina i vrijeme učinili od njega, tj. od nezadovoljnog i frustriranog mladog čovjeka možemo se pitati. Pitati se i uzeti si vrijeme da o tome promislimo. Radi li se tu o ljubavi koju naziremo kroz osjećaje, ili samo o posjedu kojeg kroz ono "imati" doživljavamo kao predmet vlasništva.
-Možda ćete stati i zapitati se - je li ovo moj život?
Onima koji nisu razumjeli poruku "Kluba boraca", Fincher je odgovorio da poruke nema: "Taj je film osuda onih koji traže životni stil, onih koji prodaju životne stilove i onih koji ih pakiraju."
ŽELIM ISTAĆI PUNO TOGA:
Socijalno psihološka analiza:
Depresija pojedinca u suvremenom društvu je česta pojava. Naš junak, Jack, konkretno, nije realizirao sebe pa ga muče nesanica i neuroza. On u ničemu ne vidi smisao i ne zna koji je razlog bivanja u svijetu? Slutnja o tome da se ne postiže ništa posebno, da nema avanture, da junak nije ostvario junačko djelo, kao i neznanje o tome da svatko ima svoj neponovljivi, nezamjenjivi i nužan zadatak, svoju ulogu u cjelokupnom postojanju, čini depresivnim.
Film «Klub boraca» ,uz kritiku i psihološki portret pojedinca i društva, prikazuje traženje izlaza iz depresije i nerealiziranog junačkog podviga (avanture).
U filmu ponuđen izlaz u početku su razne terapije (Unutarnji vodič je pingvin - biće koje se može snalaziti u emotivnoj hladnoći, jer je junak emotivno sterilan), koje poslije ustupaju mjesto predavanju životinjskim nagonima (kroz borbe).
Pojedinca u društvu ne možemo promatrati izolirano. U većoj ili manjoj mjeri pojedinac je produkt društva. Društvo mu daje okvire, oblikuje ga i određuje. Obično već sa rođenjem počinje proces socijalizacije. Prihvaćaju se društveni okviri, pravila ponašanja, sustav vrijednosti, autoriteti, ideali. Oblikuju se stavovi, mišljenja, pogled na svijet i karakter.
Vjerujem da je kroz cijelu ljudsku povijest uz socijalizirane članove društva bilo i onih nesocijaliziranih. (Kao što jedna pjesma iz vremena popularnosti «Novog vala» kaže: «Ja sam neprilagođen!»). Socijalizirani su prepoznatljivi po tome što funkcioniraju u zajednici, a nesocijalizirani, ne. Nesocijalizirani uvijek odskaču. Imaju problem sa društvom, a i društvo sa njima. Zbog toga su često i neuspješni, agresivni su, ili se povlače u sebe. Žive sa strane ili izazivaju ekscese. U većini slučajeva nisu priznati od strane zajednice.
Međutim, u suvremenom društvu problem odnosa pojedinca i društva izgleda mnogo kompliciranije. I u svakom pojedinom slučaju je nepredvidiv. U filmu «Klub boraca» prikazan je jedan specifičan slučaj funkcioniranja pojedinca u modernom društvu. Zapravo prikazan je jedan mogući odgovor koji pojedinac daje društvu koje ga je oblikovalo. Agresija i destrukcija. Iako nam prije gledanja filma takav odgovor ne bi pao na pamet, u vrijeme gledanja filma on nam se čini prilično mogućTakav odgovor tada vidimo kao pravu posljedica pritiska koji društvo čini na pojedinca. Osim toga izgleda da ovakav odgovor može doći i od onih koji su se činili potpuno prilagođeni, od onih koji imaju određeni status u društvu, sa ulogom koja je jasna i koju znaju igrati. (I to čak najprije od njih.)
Naš junak ima sve što treba u životu, dobar stan i dobar posao. Prihvatio je i sve površne zahtjeve koje moderno društvo stavlja pred čovjeka što se vidi iz njegove opsjednutosti uređenjem stana. Duhovna razmišljanja su mu na visoko elitnom nivou: Koji komplet suđa izražava njegovu osobnost, pita se on? U jednom svom razmišljanju nakon pojedenog obroka fast food hrane razmišlja o tome kako će se u budućnosti, prodiranjem u svemir, nazivi davati prema imenima velikih korporacija. Toliko su one moćne.
Očito je da je on svjestan svog potrošačkog mentaliteta i nametnutih izreklamiranih vrijednosti, ali ne poduzima nikakvu akciju. Miri se sa postojećim. U strahu od mogućih promjena ne traži izlaz. Boji se izgubiti sigurnost koju mu pružaju posao, osobne stvari i namještaj, premda je ta sigurnost lažna. Uklopljen u društvo, prihvaća norme, vrijednosti, ideale, autoritete, pravila ponašanja i potrošačko materijalistički mentalitet, ali ostaje nezadovoljan, i frustriran, pa se pretvara u neurotika koji pati od nesanice. Problem nesanice pokušava riješiti na način koji je najnormalnmiji u društvu; putem liječnika, očekujući jednostavno rješenje u vidu plave ili crveno- zelene tablete. Liječnik primjećuje njegovu neurozu i kao lojalan član društvene zajednice vidi i moguće probleme u funkcioniranju tog pojedinca u društvu. Liječnik ne vidi ili ne želi vidjeti pravu suštinu problema, nego upućuje našeg junaka na posjet terapijskim grupama. Upućuje ga tamo, gdje će susresti ljude koji su u zaista pravoj nevolji. Susret sa zaista pravom nevoljom uspješno će primiriti problem koji je junak nazivao pravom nevoljom. I bio je u pravu. To je djelovalo, ali samo privremeno. Za neko vrijeme problem je izašao na površinu, prvo u obliku Marle Singer, a zatim još snažnije u liku Tylera Durdena.
Terapijske grupe koje je naš junak pohađao pomogle su mu da postane još svjesniji svog položaja među ljudima i besmisla uloge koju igra. Još točnije, postao svjesniji svog položaja i uloga koje u životu igra. O više uloga se radi, to je jasno. Pitanje je samo tko je ražiser, i zašto?
Njegova osnovna uloga, uloga prosječno dobrog namještenika u automobilskoj tvrtki i mladog čovjeka koji uređuje svoj život tako da ima sve i «bude potpun» poštujući imena «markica», dobar ukus i najnovije trendove, dobiva proširenje. Putem terapija i na terapijama on živi i uloge oboljelih od različitih bolesti. Na tim seansama on uspijeva zadovoljiti i ljudsku potrebu za socijalnim kontaktom, za empatijom. U njegovoj dotadašnjoj ulozi toga nije bilo. Sada osjeća tuđu nevolju i sa njom suosjeća. Istovremeno je i on drugima zanimljiv, važan i značajan. Doživljavaju ga. («Kad misle da umireš, slušaju te, a ne čekaju samo svoj red da govore»). A i on je u stanju približiti se drugima i otvoriti. Na seansama pri radu u parovima partneri dopuštaju da se ulazi u njihov osobni prostor pa se čak i grle. To razbija osjećaj izoliranosti pojedinca i smanjuje napetosti nastale zbog otuđenosti, a pruža i osjećaj topline i bliskosti. No, to je samo privremeni izlaz. Istinska otuđenost je ujedno i otuđenost od samog sebe. Ne možeš biti blizak sa drugima, ako nisi blizak sam sa sobom. Ne možeš poznavati druge, ako ne poznaješ sebe.
Kada na početku filma Jack pita:»Poznajem li Tylera Durdena?», on zapravo pita «Poznajem li sebe?» Nije nikakvo čudo da je u otuđenom i dehumaniziranom ljudskom društvu okrenutom površnoj zabavi i konzumerizmu i pojedinac otuđen. Otuđenje kod našeg junaka ide sve do rascjepa ličnosti.
Iako neki uviđaju samo dvije (Jacka i Tylera), meni se čini da se radi o tri razdijeljene ličnosti. Uz Jacka i Tylera tu je i Marla Singer, ženski dio njegove psihe. Marla se na sceni, u filmu, pojavljuje baš u trenutku kada se Jack na terapiji «raka testisa» stišće uz Bobove grudi i retorički pita: «Ovo je rak, zar ne?». (Bob, bivši body bilder sa «sisama kakve bi očekivao od Boga» je slika androgena u morbidnoj varijanti.)
Da je i ona (Marla) proizvod psihe naratora vidljivo je iz toga što on neposredno prije njenog dolaska diže pogled prema vratima, očekujući nešto, a onda se ona pojavljuje. Pojavljuje se i smeta tamo gdje je tema muškost. Ona provocira, jer želi junaka izbaciti iz prividne sigurnosti privremenog izlaza u terapijama. Marla je ono što psihoanalitičari nazivaju razornom animom. («Kada bih imao rak, nazvao bi ga Marla» «Ona je sve upropastila. Njezina je laž, odraz moje laži»). Uloga Marle kao dijela Jackove psihe vidi se i iz scene u kojoj pri vođenoj meditaciji otvaranja srčane čakre, Jack namjerava «zgrabit tu kučku», zaprijetiti joj i protjerati je. No, oni se grle. Jack ulazi u svoju špilju, a tada na njegovo iznenađenje životinja koja daje snagu nije više pingvin, nego Marla, koja ponavlja Jackovu riječ «Klizni!».Što li znači taj imperativ? Možda je Marla i stvarna ličnost u ovom filmu, no ona ipak predstavlja ono žensko, intuitivno i poetsko. Zato joj i je prezime Singer, tj Pjevač
Tyler je, međutim poosobljenje bunta protiv svega onoga u društvu sa čime se junak mirio i što je prihvaćao. Sve što se do sada nije smjelo reći, a ni priznati da postoji ,Tyler oblikuje, iznosi na vidjelo i provodi. Premda na negativan ili barem diskutabilan način, on realizira neiživljena junaštva. Još značajnije je to da preko Tylera pojedinac društvu vraća ono što je društvo njemu učinilo. To se izražava uriniranjem u hranu bogatima, ubacivanjem porno sličica u crtane filmove, pravljenjem kućnog eksploziva, tučnjavom i udarcima, da bi preko osnivanja Kluba boraca na koncu eskaliralo u projektu "Kaos" koji je smišljen za destrukciju i razaranje cijelog društvenog sistema.
Kroz cijeli film provlače se misli vezane za pitanja čovjekovog življenja poput ovih:
-«moraš biti spreman na to da te Bog ne voli»,
-«stvari koje posjeduješ uskoro posjeduju tebe»,
-«ovo je tvoj život i svake sekunde on ide ka kraju»,
-«Sloboda je potpuni gubitak nade»,
-«tek kad sve izgubiš, spreman si nešto učiniti»
-«ubojstva, zločin, siromaštvo, to nije važno, važan je televizor sa 500 programa».
One su vrlo provokativne i svojevrstan su poziv na akciju i revolt protiv onoga što su sredina i vrijeme učinili.
Samorazvijanje će ustupiti mjesto autodestrukciji za koju je vrijedno živjeti. Frustrirani se ljudi oslobađaju napetosti i stresa kroz agresiju. To čine vikendom kako bi se metaforički borili protiv svih svojih demona i svega što ih pritišće tijekom tjedna u njihovim životima. Vraćaju se kući iscrpljeni, snažniji, spremni za svakodnevnicu. Ovo bi bila, ukratko, uvrnuta filozofija koja je podloga onome što se dešava u "Klubu boraca".
Sve je to skupa prilično morbidno, no ako to shvatimo kao ono što pojedinac proživljava pokušavajući živjeti u suvremenom društvu, to je pravi pakao. No ono sve što čovjek mora doživjeti na ovom svijetu i je pakao.
Na koncu filma, kada Jack uviđa da su on i Tyler zapravo ista osoba, on pokušava spriječiti projekt uništenja svega, projekt Kaos, no to je zapravo trenutak osvješćenja, trenutak u kojem je junak zapravo svjestan svoje prave pozicije u društvu, kao i svoje nemoći u obliku konformizama i poštivanja autoriteta sa jedne strane, a destrukcije i agresije sa druge strane. Jedno u vidu bezličnog činovnika, a drugo u vidu agresivca slobodnog da učini sve što ovaj prvi ne može. Međutim, u pokušaju ubistva, samoubistva Tyler nestaje. Pojavljuje se Marla. Projekt Kaos nije zaustavljen. Jack i Marla sa visokog nebodera gledaju kako se urušava sve, dok oni stoje jedno pored drugog i drže se za ruke.
Krasna scena. Urušavanjem velikih zgradurina, zapravo se urušavaju sve nametnute vrijednosti. Ostaju samo muško i žensko, ono osnovno, početak svega novog, Adam i Eva.
Odbacivanjem cijelog kaosa koji je rezultat odnosa u društvu pojedinac može biti slobodan, ali sada u potpunosti, a ne samo u onom smislu u kojem je to bio Tyler kada je Jacku rekao :»Slobodan sam tamo gdje ti nisi».
Važnost Marle se vidi i iz toga što je Tyler zahtijevao da se o njoj ne govori, jer da će sve što su stvorili nestati. Kada se prizna ženska strana u koju spada ljubav, toplina, nježnost itd., tada mora nestati agresija. Tako je i bilo. Kada je Jack postao svjestan svog odnosa prema Marli, tada Tyler i svijet koji je sa njim stvoren izlaze iz igre.
Kada pojedinac sredi sebe i uravnoteži osjećaje i razum može novim pogledom na svijet i društvo živjeti pristojan život.
U završetku spomenuo bi dvije scene za koje mislim da dobro ilustriraju sociolšku stranu filma, iako ima scena koje su psihološki dojmljivije.
1. Policajac inspektor telefonski govori sa Jackom o požaru u Jackovom stanu. Objašnjava da je do toga došlo eksplozijom iz eksploziva kućne radinosti. Svjestan da je to Tylerovo (njegovo) djelo Jack je zgrožen i pokušava se opravdati pred inspektorom tvrdeći da su mu stan, i stvari u njemu, puno značile. Govori da su stvari sam njegov život. To ilustrira okupiranost materijalnim i uvažavanje nametnutih izreklamiranih vrijednosti do te mjere da zamjenjuju prave vrijednosti i čovjekovu bit. To je i osuda potrošačkog mentaliteta. (Tyler se ruga Jacku nazivajući ga Ikea čovjekom)
2. Članovi «Kluba boraca» hvataju važnog političara u trenutku kada odlazi na WC, te mu prijete odsijecanjem mošnji ako ne povuče istragu o postojanju podzemne organizacije "Kluba boraca». Pri tom mu govore da se ne smije boriti protiv onih o kojima ovisi, i koji su mu potrebni, jer kažu: »mi iznosimo smeće, mi prespajamo telefonske linije, mi vozimo hitnu.» Tu se s jedne strane vidi da borba protiv kriminala ne može imati efekata, a sa druge strane i to da u društvu postoje vezanosti i međusobna ovisnost, koja dozvoljava da viši slojevi ucjenjuju niže, ali i obrnuto.
Post je objavljen 07.05.2009. u 23:26 sati.