Student je pošao u šetnju sa svojim profesorom.
Dok su šetali i razgovarali, ugledaše pored puta par starih cipela, po svemu sudeći vlasništvo siromašnoga seljaka koji je u blizini radio u polju.
Student reče profesoru:
Hajdemo se našaliti sa seljakom: sakrit ćemo mu cipele,
a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i promatrati njegove reakcije kada ih bude tražio.
Profesor mu odgovori:
Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš si priuštiti veće zadovoljstvo od ovoga siromaha.
Stavi zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti i promatrati njegovu reakciju.
Student tako učini. Siromašni seljak je završio posao i došao do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele.
Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i otkrio nešto u njoj. Sav u čudu pogleda novčić, osvrne se oko sebe i počne ga promatrati neko vrijeme.
Osvrnuo se na sve strane, ali nikoga nije vidio. Stavio je novčić u džep i počeo obuvati drugu cipelu. I u njoj je pronašao novčić.
Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti.
Govorio je o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi, svojoj djeci koja su bez kruha, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac oni će biti spašeni.
Profesor upita studenta:
Bi li bio sretniji nego što si sada da si se našalio na račun ovoga seljaka?
Mladić mu odgovori:
Naučili ste me lekciju koju nikada neću zaboraviti.
Sada stvarno razumijem riječi koje prije nisam razumio: BLAŽENIJE JE DAVATI NEGO PRIMATI!
Post je objavljen 07.05.2009. u 15:41 sati.