Trenutno prolazim kroz jedno vrlo kaotično razdoblje svog života. Iako sam uvijek sklona ubrzanim energijama i sve proživljavam intezivno, ovo što se sad dešava je preintezivno. Ali stari ljudi su bili mudri, zar ne? Volim poslovice. Jedna koja mi sada pada na pamet glasi: "Najcrnije je pred svitanje". I nekako se nadam da sve ovo što se sada kovitla oko mene je samo izbacivanje svega onoga što nije dobro za mene prema van i pripremanje mog tijela i života za neke druge kreacije. Umorna sam, stvarno sam umorna. Umorna od udaraca, od života, od mudrih ljudi koji sipaju savjete iz rukava bez da poznaju situaciju, mene i moj život. Umorna sam od moraš, trebaš, nevalja. Umorna sam od toga da budem stup za druge. Da imam razumjevanje za sve a za mene ga nitko nema. Umorna sam. Tražim da mene netko tetoši, mazi, voli, podržava. I zašto tražim previše? Zašto je to tako teško dobiti? Da li stvarno toliko ne volim sebe da privlačim ljude koji me vole još manje? Da li sam ja stvarno takvo ogledalo i da li stvarno zrcalim takva sranja kakva se meni dešavaju? Zar sam ja stvarno istinski kreator bolesti svog djeteta i njegova bolest je moja projekcija?
Sorry, pun kufer mi je tih budalaština. Zar su ljudi kojima se rodi defektno dijete prizvali takvo iskustvo? Ili ona omiljena katolička - Bog ti nikada neće dati više nego ti možeš podnijeti. Mili Bože, zar si nam ti poslao onu klaonicu od rata gdje su žive ljude klali? I ljudi su preminuli jer to više nisu mogli podnijeti. Jesi li se možda napušio tamo gore pa si predoziran predozirao i nas ovdje dolje?
Idemo dalje. Omiljeni slogan omražene mi bande. Pokupi svoje krpice, digni glavu, misli pozitivno, prihvati neizbježno, prihvati svoju kreaciju, bit će bolje................LJUDI SVE SU TO BUREKI. Čujete li BUUUREKIIII. I to ogromni.
Stvari su takve kakve jesu. Bog ne šalje takve stvari. Bog je ljubav. Mi ljudi smo zaboravili što je ljubav. U ovom svijetu nesigurnosti, trke za materijalnim, u svijetu kada čovjek preskače čovjeka na cesti jer ne smije zakasniti na posao i zato mu neće pomoći. Bog je daleko od nas. I to zato jer smo ga gurnuli daleko. Ne želimo ga vidjeti. Mi ćemo se igrati Boga. Proizvest ćemo kockaste lubenice, identične paprike i paradajze, nove boleštine koje će izmagliti iz laboratorija. U svijetu gdje klinci od 12 godina provaljuju u tuđe kuće a roditelji to odobravaju mislim da je vrijeme za potop. Moj prijatelj je u pravu. Pokažite mi gdje je gumb da detoniram planetu.
Sorry, stigli ste prekasno ona je već detonirana. Samo još niste čuli BUM. Kada ga čujete onda će vam svanuti. I bit će prekasno.
Post je objavljen 07.05.2009. u 10:53 sati.