i sad ne znam da li je to nešto simptomatično...
ili je to ipak samo san.
a, moguće je da ovisi o meni, možda je onako kako ja odlučim.
nakon svih ovih mojih proživljenih decenija života,
i dan danas postoji samo jedna osoba koja mi se povremeno pojavi u snovima i onda osjećajima koje to dozove u sjećanje, učini cijeli dan drugačijim.
negdje u petom ili šestom razredu...nemoguće je sjetiti se toliko unazad,
daleko ispred mene i postrani u redu do zida, sjedio je dječak, moj vršnjak.
sjedio je on tu negdje i prethodnih godina, al sad je odjednom postao nešto posebno. i, iako smo u životu progovorili svega nekoliko rečenica, iako se nikada nismo družili, iako ga nisam srela najmanje 30 godina nakon toga....ponekad, povremeno pojavi se u ponekom mojem snu. u kojem se isto tako ništa posebno ne dešava....ali, stvar ionako nije u dešavanju. stvar je u osjećaju. koji je tako blizak onom čudnom i posebnom osjećaju kad nekog sretnete i odjednom se osjećate kao....da ste sreli nekog jako bliskog, kao da ste se vratili kući nakon dugog puta....
jedna nikada ostvarena djetinjasta ljubav, kojoj baš zato nikada nisu uništene iluzije...
sad se skrila duboko u snove.
možda u nekom drugom vremenu ili u nekom paralelnom svemiru postoji moja verzija koja uživa u toj ljubavi i živi ju na javi.
Post je objavljen 07.05.2009. u 08:43 sati.