Sjedim sama i razmišljam...
razmišljam kuda sve ovo vodi.
I znam da mene neće odvesti nikuda...
Jer ovo me uništilo, uništilo do kraja,
ti si me uništio...
i nisam više sposobna ni razmišljati o tebi,
a kad mi nešto kažeš ne čujem te...
kao da si odjednom nestao iz mog života
i više te ne primjećujem.. nema te...
Ali da je bar tako...
jer varam samu sebe kad kažem da mi ne značiš ništa,
ali da je to istina ne bih se osjećala ovako...
ovako jadno... a to je samo zato što nema tebe.
I ne mogu ti opisati koliko te mrzim!
Ali prokleta ljubav ubija mržnju
i zato mrzim i ljubav i mrzim tebe!
Ali suze nisu lijek, zato ne plačem... pogotovo ne zbog tebe...
ali plače mi se, znaš?
I ne želim više glumiti da mi nisi sve...
jer dobro znaš da sam te voljela, a ljubav se ne zaboravlja tako brzo...
i kako ću te uopće zaboraviti? kako? ne znam...
ali suze nisu lijek...
zato molim te, odlazi! jer samo me mučiš... prekasno je...
i pravit ću se i dalje da te zaboravljam, nadam se da ću jednog dana uspjeti.
Ali srce zna tajnu koju ti nikad nećeš saznati... Nedostajes mi!
Post je objavljen 06.05.2009. u 21:29 sati.