Tužna sam i usamljena.
On je već u dubokom snu, a ja gubim vrijeme u cyber svijetu, među toliko ljudi, sama.
Osjećam se usamljeno.
Više ga ne volim kao prije.
Teško je to izreći na glas, ne želim to priznati, ali osjećam to.
Iako se uporno skrivam iza maske, moja me djela izdaju.
No tvoje me oči vide i poniru u moju lažljivu, prevarantsku dušu...
Jučer si želio čuti da te volim, tvoje su oči to tražile u meni, a ja ti nisam dala ništa. Tračak iluzije, ništa od sebe.
Jednom ćeš se sjetiti mog pogleda punog tuge i žaljenja i znat ćeš da je to bio pogled isitne.
Zavrijeđuješ puno bolju, koja će ti dati sebe onako kako samo ti daješ sebe meni...a ne želim te pustiti...a ne želim te ni izgubiti.
O toliko te volim još...!
A miljama smo daleko. ili je samo do mene ili je to život ili jednostavno jadno opravdanje.
Koliko li sam te samo puta prevarila u sitnim razgovorima sa neznancima, dajući ono što nisam tebi.
Kasno je, a želim ti čuti glas. Željela bih sputiti ti se ravno u sobu i zagrliti te i nikada ne pustiti.
Želim te nazvati, a znam da spavaš i da ću te samo probuditi. Ionako ne bih dobila ono što želim, kad to želim u krivo vrijeme.
Glupo je smatrati da si i ti na neki način kriv što se osjećam tako.
Zašto bih te mijenjala, kad ti mene voliš u potpunosti ovakvu, kakva jesam, uvijek, čak i kad samu sebe mrzim.
Godine su iza nas - želim osjetiti se živom.
Želim osjetiti tvoje poljupce duboko u meni srcem i dušom, ne samo fizički na usnama
Post je objavljen 06.05.2009. u 17:36 sati.