Prošlo je previše od zadnjega posta... previše...
ali prošlo je više od godinu dana, predivnih godinu dana. Godinu dana osmjeha na licu, sreće, plača, ljubavi u srcu, tuge...
Je li moglo biti drukčije? Moglo je.
Bi li želio to? Nebih.
Više od godinu dana...
Već vidim kako ćeš se jadit na ovo, ča te opet spominjen :P Već vidin tvoj mali osmjeh na licu dok se praviš da se jadiš zbog ovega :) Zbog ovega melega bloga kojeg ionako samo ti gledaš u ovoj masi... Samo to očekuješ svakog danas da naškrabam nešto kako bi mogla ući u moji maleni svijet. Kao što si i puno prije radila nego ča san ti prizna da iman blog, puno ti je trebalo da mi priznaš kako si se pravila "iznenađenom" kada san ti da link na njega. Onog dana kada smo iz Poreča hodili za Pazin, i samo si onako "usput" rekla da si znala za ovo i prije. Želim proživiti to opet. Želim te tako zagrliti i nikada te pustiti... Želim da kad me zagrliš i u oči pogledaš, vidiš onog istog malog balavca koji ti je mami osmjeh na lice, u kojemu si vidila sigurnost... Želim da mi opet prepričavaš snove dok se stišćemo između dva kamena na obali i gledamo nedostižno more, te sve one druge o kojima nismo marili. Želim da proživimo to opet, kao i sve ono što nismo još proživili...
Zašto ovo pišem? Ne znam... Eto, valjda te opet želn razjadit malo, da te nasmijen opet, nakon još jednog monotonog dana da nešto bude posebno :)
Želim da se skupa smijemo kada se za koji dan opet nađemo na onoj maloj klupici u parku, klupice bez koje nebimo mogli; i da te opet pitan kada ćeš napisat ti ča na svojemu blogu, zašto? A eko, zato :)
Fali mi tvoj glasić i oči kojima nema kraja, fali mi tvoj zagrljaj...
Volim te