Obrazovanje za treće tisućljeće
Svjedoci smo studentskih prosvjeda – traži se besplatno školovanje. Zamisao sama po sebi nije loša, kao i pravo na zdravstvenu zaštitu, posao, demokraciju i slične vrijednosti. No, ima nekoliko – ali…
Kapitalizam je u dubokoj krizi, a s njim cijelo društvo[1].
„(…)Trenutno svijet drma jedna od najozbiljnih ekonomskih kriza i svi su upregnuti u traženje rješenja, a stvari su otišle toliko daleko da je SAD, inače najjači zagovornik slobodnog tržišta i protivnik državne regulacije, odlučio novac poreznih obveznika potrošiti na korporacije. Ako postoji vrhunac državne regulacije, onda je to ovo što se događa. Znači li to da dolazi kraj kapitalizma ili tek njegove liberalne inačice? (…)“.[2]
Globalno tržište postaje ranjivo, a bahatost bogatih sve veća. Obrazovanje, uglavnom zastarjelo, oslobođeno edukacije u stvaranju kompletne ličnosti, stvara zombije bez etičkih načela.
Provjerimo:
„(…) visokoškolsko obrazovanje u nas je potpuna besmislica. Potroši se četiri- pet godina, a vrijeme je jedini resurs koji nije moguće obnoviti, potroši se nečuveno puno novca, čak i kada je školovanje besplatno i krajnji rezultat je- debeli minus. Naime, ni vrijeme ni novac potrošeni na studij, ni na koji način više nije moguće nadoknaditi, pa radili do Sudnjega dana. Više je razloga.
Prvo, znanje i vještine koje se dobiju studiranjem su čak i u stručnom smislu neupotrebljive. Drugo, te vještine i znanja nisu garancija ugodna, radosnijeg životnog iskustva. Štoviše, obično se identifikacija s diplomom plaća nevjerojatno velikom cijenom, jer se život pretvori u profesiju i posao. Treće, visokoškolsko obrazovanje, osim stručnog, ne daje emocionalnu, duhovnu i financijsku edukaciju, pa studenti u tom smislu ostaju potpuno nepismeni.
Konačno, prošla su vremena John Wayna. Pojedinačnim naporom više nitko na svijetu ne može postići financijsku i vremensku slobodu. Došlo je vrijeme zajedničkih napora, udruživanja snaga i suradnje u mrežama. A sveučilišta diljem svijeta i dalje mlate praznu slamu i uništavaju znanja.
Neki obrazovni, cjeloživotni programi alternativnih škola u svijetu su toliko dobri i produktivni da će svojim utjecajem sasvim sigurno uskoro promijeniti dobar dio klasičnog visokoškolskog obrazovanja. Ono više, na način kako se to sada radi, ne odgovara potrebama studenata, ali ni društva u cjelini.
U ovome leži temeljni uzrok svih društvenih, ali i osobnih problema pojedinaca. Siromašna edukacija završava siromašnim životom. I obrnuto: bogatstvo u svakom obliku leži u bogatoj i cjelovitoj edukaciji“.[3]
„(…) Siromaštvo i bogatstvo spadaju u isti svjetski sistem: jedni su siromašni zato što su drugi bogati. Strah Evropljana da će im mase siromaha doći preoteti radna mjesta, sasvim je suvišan. Kada bi kapitalu ta radna snaga mogla koristiti, već bi ju davno zaposlio, što u njihovim državama — ili bi ju doveo u Evropu. Pred nekoliko desetljeća upravo to se i događalo: Evropa je uvažala jeftinu, skromnu i poniznu radnu snagu, bilo je to vrijeme materijalne ekspanzije. Sada produkcija samo sporo raste ili stagnira, u njoj nema niti velikih dobitaka, niti dovoljno rada. Istovremeno protječe još i tehnološka revolucija, koja doslovno "dis-kvalificira" ogromne radničke skupine. Iz oba razloga, većina će nezaposlenih u Evropi i ostati nezaposlena — ta je radna snaga suvišna. Kao što je — naravno u okviru kapitalističke ekonomije — suvišan onaj dio čovječanstva koji navire kroz naše granice.
Ozbiljni analitičari, koje doduše nećete vidjeti niti čitati u bukačkim, neozbiljnim glasilima zvaničnog optimizma, slažu se u tome da je svjetski sistem u krizi. Interpretacije su različite. Immanuel Wallerstein drži da je to konačna kriza kapitalizma. Andre Gunder Frank misli da samo završava dvostoljetna kriza u Aziji, radi koje je došlo do tako samodopadljivo opjevanog "uspona Zapada", stvari se vraćaju u prijašnje stanje, a središte svjetske privrede u istočnu Aziju. Pierre-Noel Giraud govori da je kraj samo neobične posebnosti dvadesetog stoljeća, kada su se razlike između područja dramatično povećale, a unutrašnje razlike u bogatim područjima su se pak isto tako dramatično smanjile. Ubuduće bi države s niskim nadnicama i visokim tehnološkim sposobnostima (Indija, Kina, jugoistočna Azija, istočna Evropa) sve više lovile sadašnje bogataše i smanjivale razliku, a istovremeno bi se ponovo i nezaustavljivo povećavale unutrašnje razlike u bogatim državama (…)“.[4]
Vrijednosti sustavi se rastaču pred ugrizom egoizma, a u porastu je broj psihoza i drugih boleština, posebno kod mlađe populacije. Obitelj je pred rasulom, siromaštvo poprima oblike pandemije, u porastu su delikvencije. Nekritički primijenjene tehnologije i zlouporaba umijeća uništava okoliš i resurse. Naziru se opasne prijetnje opstanku života na Zemlji:
950 milijuna ljudi na svijetu pati od gladi[5]
na svijetu postoji 4,750 milijuna siromašnih
postoji 1000 milijuna nazaposlenih na svijetu
50% svjetskog stanovništva radi u nesigurnim uvjetima
više od 45% svjetskog stanovništva nema pristupa pitkoj
3 milijarde ljudi nema pristupa minimalnoj zdravstvenoj zaštiti
113 milijuna djece nema šanse da ikada budu školovana
875 miljuna odraslih osoba je nepismeno
12 milijuna djece svake godine umire od bolesti koje su u potpunosti izlječive
13 milijuna ljudi umire godišnje zbog uništavanja prirodne sredine i zbog promjene klimatskih uvjeta
16,306 vrsta nestaje, od čega su jedna četvrtina sisavci[6]
Može li se kriza prebroditi mirnim sredstvima – ili je to još jedna utopija:
„(…) Po prvi puta smo suočeni sa krizom koja neće dramatično promijeniti društvene odnose jer postoje mehanizmi za riješavanje i izlazak iz krize. Da, ona će biti bolna i dugotrajna, ali neće biti ugušena krvlju. Pojedini “lijevi” teoretičari i sindikalni vođe sanjaju da će kriza zbaciti “divlji neoliberalni kapitalizam” i uvesti svijet u eru postmaterijalizma u kojem novac neće biti temeljno mjerilo vrijednosti. Ova premisa čini se lijepom, no da bi se ostvarila mora se promjeniti konstanta koja postoji od postanka čovjeka – njegova priroda.
Čovjek je uvijek bio i bit će pohlepan za novcem i moći. Nikakva kriza neće ga uvjeriti da nije dobro biti bogat, pa i besramno bogat i moćan. Nakon što prođe ova kriza, nećemo se probuditi u boljem i pravednijem svijetu - dovoljno je očekivati da se probudimo (...)“[7]
Vrijeme je za radikalne promjene.
Što može učiniti obrazovni sustav?
Prvo mora promijeniti samog sebe. To je zadaća profesora i učenika/studenata: kakvo znanje trebamo za ulaz u treće tisućljeće? Jesmo li pripravni za kataklizme? Politika, kakva je danas, kratkovidnih obzorja, sama po sebi predstavlja najveću opasnost za svako društvo. Ona ima najveću odgovornost – druga je stvar što ne postoji dovoljno učinkoviti mehanizmi da se nešto promijeni na bolje.
Kako se čini, pravo na obrazovanje i zdravlje imat će samo bogati. Tko će i što raditi? Roboti? Oni ne traže obrazovanje, već posluživanje. Ne poznaju profit, već ga stvaraju svojim vlasnicima, nisu ima potrebni lijekovi, već novi dijelovi.
Budućnost izgleda tmurno.
--------------------------------------------------------------------------------
[1] V. Treći program radio Zagreba, 4. svibnja 2009. (Leipzig 2009).
[2] Marko SYtršić, http://www.zamirzine.net/spip.php?article6901
[3] http://pollitika.com/cemu-jos-uopce-studirati-o-trzistu-trzistu
[4] http://artefact.mi2.hr/_a01/lang_hr/theory_mocnik_hr.htm Preveo sa slovenskog Srećko Pulig
[5] www.index.hr/clanak.aspx?id=427405
[6] http://hap.bloger.hr/post/sto-je-kriza-kapitalizma/1308903.aspx
[7] http://www.dayline.info/index.php?option=com_content&task=view&id=16910&Itemid=196 Jurica Galešić
Karlo Šoštarić
Post je objavljen 05.05.2009. u 14:51 sati.