Marketing
1. maj- praznik rada
Hoće li kiša, neće li, kuda ćemo, kako ćemo s Ivorom, hoće li spavati, a kada ćemo vježbati....? Tisuću pitanja bez pravog odgovora, ali eto dočekasmo i taj dan kada svi negdje roštiljalju. Izbor je pao na vikendicu u Aljmašu (ne našu, nego smo bili gosti). Ujutro smo obavili i cijelu turu vježbanja, zamotali nogice, sve popakirali kao da idemo na bar trodnevni izlet i konačno pokret. Bilo je već 11 sati, prohladno, a na putu prema odredištu nas je uhvatila kišica, vjerovali smo da je to samo nešto prolazno i na sreću bilo je.
Čim smo stigli, Fran je odmah zauzeo mjesto na ljulji i nije silazio s nje sve dok klopa nije bila gotova, a glavni majstor kuhinje kao i uvijek u sličnim situacijama je bio naravno mužić: 
Ivor je malo odspavao, točnije premalo, ali vrlo brzo se razbudio i bio veseljak kao i inače. Djeda Dudo i Ivor: 
Nakon prefinog roštilja, mladog luka, domaćeg vina, uslijedila je prava uživancija, a i zatoplilo je.
Fran i Ivor se ljuljaju, prvo je Fran zaljuljao svog malog bracu 
,
a onda je odlučio da mu se pridruži: 
Zatim je Ivor malo bio vozač bagera i kamiona: 
A Fran i ja smo se dobacivali čudnom sklopivom loptom 
Kad su Ivoru dosadila sva sredstva vožnje, odlučio je da mu je ljuljanje ipak bilo zanimljivije, pa je i krenuo putem svojih razmišljanja: 
Ovaj put je djeda bio glavni koji ljulja, ali su odlučili da bi to mogli i u "krivom" smjeru: 
U međuvremenu su nam došli još i moja sestra s prijateljicom i njenim sinom te moj brat i njegova obitelj, pa je bilo još veselije, 4 mušketira i jedna mala princeza.
Ali, najmanji mušketir se ipak već jako umorio pa smo se mi i odmarali: 
S tatom je odmaranje bilo uspješnije: 
Ako se pitate, tata je prvi zaspao ;-)
Za to vrijeme, Fran nije stajao, obilazili su on i Domagoj vinograd i tražili kosti dinosaura: 
Ipak ih nisu našli, ali tko zna možda sljedeći put budu imali više sreće. Ali su zato pronašli i uhvatili lijepog zelenog guštera: 
Nakon što su se tata i Ivor probudili, odlučili smo da se cijela ekipa (nas 8 velikih i 5 malih) uputi šetnjom do Dunava. E to je bila šetnja, prvo baš i nismo znali kojom stazom trebamo ići :-), pa smo bježali od najezde komaraca kroz šumarak i naravno na kraju se izgubili. Točnije nismo izgubili Dunav, ali smo izgubili jedni druge. U grupicama smo išli svatko svojim tempom. Naravno mi s kolicima smo bili na začelju, ali je zato Fran s Domagojem i Lukom bio na početku naše male i vesele kolone. Pa su nam jednostavno u nekom trenutku nestali iz vida, odlučili su kratiti put, pa su malo više zašli u šumu i...... Našli smo se tek kad smo se vratili u vikendicu, naravno svatko svojim putem.
Šetnjica uz Dunav:
Kući smo se vratili bilo je već 19.30, umorni i sretni!
Post je objavljen 03.05.2009. u 21:43 sati.