U moru neznanja i nejasnoća kao da nastojim dohvatiti barem tu jednu jedinu istinsku točku. Sa nje bi, osjećam, mogao vidjeti sve ostalo, pa makar kao more lutanja bez cilja. U moru tome mogao bi posvjedoćiti izgubljenu ispravnost puta mnogima. Lijepe želje.
Misleći o Istini vizija njena me sve više zaokuplja. I kao da sve ovo i jest i nije. Kao tapkanje u mraku u nadi da sam na dobrome putu.
Zaokupljen mislima o Istini nebrojeno puta provjeravam valjanost njihovu. Znam da to ja mislim; znam da to je rezultat nekih mojih unutarnjih previranja; znam da to je na sliku svijeta u kojem neznanje vlada; znam da i ja neznanjem griješim; znam da neznam, ali osjećam.
Ta, zar su sva viđenja životom drugačija, do li rezultat našeg odnosa spram svijeta, spram života?
Ima li razlike u rijeci gdje kap neka tek nošena je njome, spram one u kojoj kap svijest ima i namjeru puta po sebi? Svijesna kap bi možda putem svojim. Da, ona bi bila ne tek kap rijeke što je nosi. Razmišljam i vidim da tek jedna je rijeka, a misli neizmjerno, a sve te misli bez potpore u stvarnosti. Kapljice ti si upravo takova kakova jesi i nema te druge. Tako i ja, mada u mislima svojim.
I evo me ovdje takvog kakav jesam. Možda i neznam kakvog, ali jesam.
Takav se pitam: 'Od kuda mi misao o Istini? Zar neistina je sve ovo? Od kuda mi mišljenje takovo? Zar neistina postojati može?' Okrećem i vrtim mislima i nekako mi smiješno sve to bude. Zar može biti nešto ćega nema? No, neću tek tako to odbaciti. Ta, pomislio sam. I to ima osnove, jer misao jest stvorena.
Gledam i vidim šeprtljavost neku. Svijet jest stvaran, al stvorismo i svijetove misli svojih. U tim zamišljenim svijetovima pretpostaviti se može svašta, pa i ono što samo u njima jest. U životu često takovu zamišljenu stvar smiještamo u stvaran život. Dešava se da ona nije u svijetu stvarnom, a mi se ponašamo kao da jest. Znači da svoje želje i misli stavljamo u stvaran svijet. Kada spoznamo to, kažemo kako to nije istina. Mislim da je to krivo. U stvari smo pobrkali svijetove, a Iszina jest Istina. U takovom slučaju jest istina da smo pobrkali želje i stvarnost. I opet je sve na svome mjestu. Neistine nema. Jedino što nismo priznali svoju šeprtljavost, vjerojatno zato što se u nama ego štiti. Postoji samo naša nevještost, da vidinmo što činimo. Kao da nam nedostaje malo više svijetla za bolje viđenje. Kao da bi trebalo malo preosvijetljenja. Možda da zamolimo ego da pusti i malo svijetla. Tako je to za sve u životu. Sve je to vrlo jednostavmo.
Naše misli i želje mogu nas odvesti na krivo, ako ih svijesni nismo. Stoga nije loše upoznati sebe. Da, ali i tu zamki ima. Mnogi bi rado spoznali kako su oni netko iz svijeta njihovih želja, i tada robujuć želji, odu na krivo. Kao da se prosvijetljuju pod svijetlom samo jedne boje. One svoje.
Kao i rijeka, a spomenuh je već, što tijek svoj ima, i život svojim tijekom ide. Mi, kao kapljice vode u rijeci, nošeni smo životom. Nosi nas u smjeru nekome. Opiranje neko tijeku tome smisla nema. To je tek nezadovoljstvo. Prepuštanje, pak, je odustajanje od života i radosti po njemu. Pa, što onda da se radi? Jako dobro pitanje, jako dobra polazna osnova!
Upoznajmo svijet i život; upoznajmo sebe. Tek tako nećemo biti u mraku. Čak i svijetlo, bez tih spoznaja, je mrak znanja i viđenja, jest panika.
Znači, polako naprijed. Od kuda znate, da to nije možda prekrasan događaj, biti sudionikom života? Barem oči otvorite, ali znajte, da vaše nerealne želje uvijek vrebaju. Znajte da one su u onom svijetu vaših misli. Neka oči gledaju svijet. On će vam u mislima vašim izgledati ipak obojen vašim bojama, ali znajte da su to vaše boje, koje ste vi stvorili, svijesno ili nesvijesno, u životu svome.
Kada ovladate smirenosšću života i kada osjetite kako se ono nešto lagano pretaće iz vas u svijet i obrnuto, možete poći korak dalje. Tom smirenošću održavati ćete svoju opstojnost i moć rasuđivanja, a ona vam je prijeko potrebna. Tako čete biti to što jeste.
Prijateljice i prijatelji dragi. Pa, ja kao da vas savjetujem. Oprostite, ta samo sam htio prikazati kako to ja sam sa sobom činim. I ja sebe savjetujem. Jeste li primjetili da i vi sa sobom tako činite? Da. Pa, onda savjetujte se dobro. Činim li ja tako sebi? Prosudite, a ja sam to ovdje iznio.
Da ne pretjerujem. Htio sam ustvari nešto drugo u post staviti, ali je misao otišla tuda. Htio sam o balansu životnom i odnosu čovjeka prema prirodi. Ustvari je dobro ovako, kao priprema. Kako govoriti o odnosu prema prirodi kada je i odnos prema sebi neispravan?
Sve vas srdačno pozdravljam i volim i znajte da svi mi imamo šansu biti bolji ... :)
Post je objavljen 03.05.2009. u 12:57 sati.