Nismo bili slučajni promatrači
nijemost je progovarila
jezikom prepoznavanja
(u slučajnost ne vjerujem)
mi smo se naprosto
morali jednom sresti
jer smo se tražili
I čekali u traženju
i tražili u čekanju
naprosto, mi smo se
dodirnuli dušama
(ili su duše dodirnule nas)
bila je jedna klupa i sunce
i nebo tvoga pogleda
i zemlja mojih očiju
i mi negdje između
gazdilo je povjerenje
dva sna u jednoj stvarnosti
kazaljke vremena zaustavljene
Istim podrhtavanjem damara
(podudarala se htijenja)
disali smo se kao zrak
gorili jednim plamenom
vječne vatre
i naoružavali se spokojem
za zavještano sutra
bio je dodir mekši od svile
i posveta utisnuta sa
unutarnje strane korica
pregršt orošenih drhtavim uzdaha
jutrenje duša i počinak snova
u zagrljaju svetosti naše
(Imaš me - imam te)
ogoljene želje odzvanjale su
najljepšom glazbom nutrine
(dva je imalo veću vrijednost
od plus beskonačno mnogo
kad su se dodirnule naše samoće)
između tvojih ruku
s ljubavlju
sam ti se posvetila
(i potekla je bujicom
rijeka razumjevanja
iz raskopčanih njedara)